© Copyright www.rkczg.hr

Povijesne okolnosti i izazov vjere

Protestantizam je kao veliki pokret unutar naše povijesti imao namjeru unijeti promjene unutar Crkve. Težnje za obnovom u skladu sa vrijednostima evanđelja i potvrđivanje autoriteta Svetog Pisma, bile su motivacija mnogim kršćanima diljem Europe i prije velike reforme u 16. stoljeću. Njemačka je bila zemlja evangeličke reformacije. Martin Luther je imao pred sobom misiju; ujediniti njemački narod u vjeri, kao i u zajedničkoj kulturi i tradiciji. Njegov prijevod Biblije značio je standardizaciju njemačkog jezika i bazu za nastojanja prema političkom ujedinjenju Njemačke, što je prvi put obistinio jedan pobožan luteran, kancelar Otto von Bismarc u drugoj polovici 19. stoljeća.

Luther je, pod Božjim nadahnućem, reformaciju službeno započeo 31. listopada 1517. godine. Objavljivanjem „95 tezi“ na vratima crkve u gradu Wittenbergu (današnja pokrajina Sachsen-Anhalt). Htio je ukazati na moralnu i materijalnu korupciji kao i hipokriziju koja je postojala u tadašnjem društvu. To se prije svega odnosilo na indulgencije, odnosno praksu prodavanja oprosta. Luther je znao da je Božja milost slobodna, odnosno da oprost grijeha nema cijenu, već je Krist podnio žrtvu za grijehe. Reformatori pod vodstvom Luthera, prije svega njegovi najbliži suradnici Philip Melanchton i Matija Vlačić Ilirik, promatrali su kršćanstvo iz perspektive Svetog Pisma kao i narodne tradicije. Htjeli su unijeti promjene unutar postojeće Crkve, vjerujući da postoji samo jedna (sveopća-katolička) Crkva kojoj je poglavar Isus Krist, Božnji Sin i Spasitelj svih koji vjeruju u opravdanje po milosti, te jedini posrednik između Boga i čovjeka. Znali su da svećenstvo postoji među svim svetima, a to su vjernici koji su međusobno jednaki, odvojeni za Boga premda žive na ovom svijetu kako bi služili svojim pozivom, dok se razlikuju se u darovima i funkcijama u službi.

Nakon reformacije odnosi između protestanata i rimokatolika su prolazili kroz različite izazove u izgradnji razumijevanja, suradnje i jedinstva. Nakon prvotnih pokušaja nasilne zabrane protestantizma pokretom protureformacije (koji je diljem Europe imao inkvizicijsku narav), na njemačkim područjima je ubrzo postalo jasno da sloboda savjesti može biti jedina alternativa, a suživot dviju etabliranih konfesija jedino rješenje za budućnost. To se prvi put potvrdilo već 1551. Augsburškim mirom, a nakon toga 1648. Westfalskim mirom, kojim je završen Tridesetogodišnji rat. Westfalski poredak značio je začetke internacionalnih odnosa u Europi, potvrđivanje nacionalnog identiteta Švicarske i Nizozemske te vojne moći Švedske. Luteranizam i kalvinizam su dobili svoje priznate pozicije kao društvene prihvaćene konfesije širom kontinentalne Europe, razlikovane od raznih sljedbi koje se pozivaju na protestantizam premda povijesno nemaju povezanost s tim pokretom, niti predstavljaju organizirane konfesionalne strukture.

Ustrojstvo

Protestantizam u Njemačkoj ima snažno izražen konfesionalni karakter, kao i u drugim europskim zemljama, suprotno od američkog slučaja (gdje pored navedenih protestantskih konfesija postoje različite sljedbe, često nazivane kao „slobodne-evanđeoske crkve“). Evangelička (luteranska) crkva uključuje svoju sestrinsku reformiranu (kalvinsku) konfesiju, što je slučaj i u drugim europskim zemljama. Od ukupno 24 seniorata, 10 su luteranska, 2 reformirana, a 12 ih je „ujedinjenih.“ Evangelička crkva u Njemačkoj je alijansa regionalnih seniorata koje vode biskupi (na razini pokrajina). Nacionalno Vijeće Evangeličke crkve vodi biskup (Wolfgang Huber od 2003. godine).

1948. godine su se na konferenciji u Eisenachu regionalne luteranske i reformirane crkve ujedinile u sadašnju Evangeličku crkvu u Njemačkoj. 1969. su evangeličke crkve iz komunističke istočne Njemačke osnovale Ligu evangeličkih crkava u DDR-u. 1991. godine je došlo do ujedinjenja tih dviju organizacija, sukladno nacionalnom ujedinjenju.

Odnosi crkve i države

Do kraja Prvog svjetskog rata regionalne evangeličke crkve su bile tijesno vezane uz monarhije njemačkih država, što je bila praksa od Westfalskog mira 1648. Te godine je završio Tridesetogodišnji rat, uspostavivši nove odnose između crkve i države, kada su vladari imali ovlasti određivanja dominantne konfesije na svojem području. Uspostavom Weimarske republike 1918. godine, veze između crkve i države su oslabile. U to vrijeme, dvije trećine Nijemaca su bili protestanti.

U međuratnom periodu, Evangelička crkva se suočavala s rastućim siromaštvom uzrokovanim nametnutim postratnim reparacijama, a kasnije i velikom gospodarskom krizom. Uspon nacizma je bio pogubno vrijeme na njemačke kršćane. Mnogi evangelici su se suprotstavili toj totalitarnoj ideologiji, kao i komunizmu u istočnoj Njemačkoj, nakon Drugog svjetskog rata.

Teret kolektivne krivnje i progonstvo

Nakon Drugog svjetskog rata, Nijemce je pogodila još veća katastrofa od one nakon Prvog svjetskog rata, koja je većinom bila ekonomskog karaktera. Premda je njemački narod bio kolektivno spreman suočiti se nacizmom i prevladati tu ideologiju kao grijeh svoje povijesti, a većina je bila protiv takvog režima, Nijemcima je sustavno bila nametnuta kolektivna krivnja.

Pod izlikom antifašističkog djelovanja, istočne i jugoistočne Europe zemlje, nastale na raspadu Njemačkog carstva i Austro ugarske monarhije tijekom Prvog svjetskog rata, nakon Drugog svjetskog rata su pod utjecajem komunističke ideologije sustavno provodile progone milijuna Nijemaca. To se snažno odrazilo prije svega na protestantsko stanovništvo koje je bilo većinski prisutno upravo na tim područjima koji su bili sastavni dio nekadašnje Prusije. Cilj je bio i razjediniti njemačku narodnu zajednicu. Sukladno tome, zadaća je bila oslabiti njemački nacionalni položaj u Srednjoj Europi u korist pobjedničkih savezničkih sila Antante iz Prvog svjetskog rata, Velike Britanije i Francuske, koje su u istočnoj i jugoističnoj Europi pronašle svoje saveznike pronašle u masovnom nezadovoljstvu Slavena, odnosno njihovim željama da stvore nacije (države) na ruševinama istočnih granica Njemačkog Carstva odnosno južnih granica Austro ugarske monarhije.

Sustav vrijednosti

Protestantizam je ostavio bogato nasljeđe na njemačku kulturu. Izvorne kršćanske vrijednosti vidljive u evanđelju potvrdile su se kroz reformaciju. Lutherov prijevoz Biblije standardizirao je njemački jezik i potvrdio važnost narodnog jezika. Isticanje „svećenstva svetih“ značilo je uspostavu odnosa jednakosti među ljudima, uz razlikovanje po statusu i funkciji. Tzv. Protestantska radna etika predanosti pozivu zauzela je važnu poziciju koja objašnjava karakter njemačkog čovjeka. Poznati njemački protestantski sociolog Max Weber objasnio je ekonomske procese kroz analizu duhovnih i etičkih motiva, koji su pored ostalog bili svojstveni i njemačkim protestantima. Predanost radu kao pozivu, efikasnost i produktivnost, pažljivo upravljanje financijama i štedljivost koja akumulira kapital, odnosno skromnost kao vrlina, postale su temeljne vrijednosti ekonomskim odnosa, na koje je pored ostalih faktora utjecao i protestantizam. Poštivanje prava i slobode svakog čovjeka, smisao za promišljanje i poštivanje pravde odnosno zakonskih principa, postali su opće prihvaćene vrijednosti.

Statistike i zastupljenost u stanovništvu

Na kraju 2004. Evangelička crkva u Njemačkoj je brojala 25.629.534 člana (31,1%), dok je članstvo Rimokatoličke crkve bilo 25.986.384 (31,5%), detaljnije prikazano u tablici.

Tri godine kasnije, zabilježen je nastavak smanjenja deklariranih članova obiju konfesija. Tako je krajem 2007. godine u Njemačkoj bilo 24,83 milijuna protestanata (268 000 manje nego u 2006.) i 25,46 milijuna rimokatolika (224 000 manje nego godinu ranije).

Razloge ovakvim statističkim kretanjima treba tražiti u dva temeljna uzroka. Primarni uzrok je postojanje tzv. Crkvenog poreza. Nijemci se registriraju prema vjerskoj pripadnosti ili kao ateisti. Protestanti i katolici su dužni plaćati Crkveni porez u iznosu od 9% dohotka. Drugi razlog leži u transparentnosti drušva. Činjenica je da sekularizacija i rastući trend pada religioznosti imaju sve veći zamah. U takvim okolnostima, u zemlji gdje deklarirati se kao vjernik nije pitanje statusa i podobnosti, za razliku od primitvnih društava s manjim stupnjem tolerancije, građani se osjećaju slobodnima deklarirati se kao ateisti ili smatrati se vjernicima, premda ne žele plaćati Crkveni porez, čime gube status člana u crkvi.

Ova tablica pokazuje prisutnost protestanata i katolika u stanovništvu cijele Njemačke i u pojedinim pokrajinama.

Iz tablice je vidljivo da najviše deklariranih kršćana živi u pokrajinama u smjeru jugozapada (Saarland, Rheinland-Pfalz, Bayern i Baden-Wurttemberg), a najmanje u istočnonjemačkim pokrajinama, pogotovo u Sachsen-Anhalt. Bavarska ostaje utvrda katolicizma, kao i Saarland, Rheinland-Pfalz i Nordrhein-Westfalen, koje također imaju i veliku protestantsku manjinu. Apsolutno većinske protestantske pokrajine su Schleswig-Holstein i Niedersachsen, a u relativnom pogledu i Bremen, Hessen, Hamburg, Thuringen, Berlin, Sachsen, Brandenburg i Meclenburg-Vorpommern. Baden-Wurttenburg na jugozapadu je najbliža pokrajina u jednakom postotku dviju konfesija. U svakom slučaju, precizan pogled na statistike daje jasniju sliku od pojednostavljene predodžbe o protestantskom sjeveru i katoličkom jugu. Migracije stanovništva, čak i povijesne datosti, daju nam točniji uvid o konfesionalnu raznolikost Njemačke.

Protestantizam je ostavio utjecaj na Njemačku. Kroz prošlost zatupljeniji nego danas, suočen je tražiti svoje mjesto u njemačkoj tradiciji koje mu sigurno pripada. Njemački protestanti izgrađuju trajno ekumensko zajedništvo s ostalim kršćanskim konfesijama, pogotovo s rimokatolicima kojih je relativno mnogo. Socijalni angažman je prisutan na različitim područjima, a izazov ostaje svjedočenje poruke evanđelja, Božje milosti i opravdanja vjerom u Krista.