© Copyright www.rkczg.hr

Tada će on ocu: "Evo ti služim tolike godine i nikada ne prekrših ni jedne tvoje zapovjedi, a ti mi nikada ne dade ni jareta da bih se mogao proveseliti sa svojim prijateljima. A kada ti se vrati taj sin, pošto je s bludnicama razasuo svoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele!" Nato mu otac odgovori: "Sine, ti si uvijek sa mnom. Sve je moje tvoje. Ali se ipak trebalo veseliti i radovati, jer ti ovaj brat bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!"

Sigurna sam da ste već pročitali ovu prispodobu o izgubljenom sinu i imali prilike čuti propovijed na tu temu. Meni ova prispodoba, koliko god puta ju pročitala ili čula, nikako ne može dosaditi jer joj je poruka toliko snažna da mora jednostavno dotaknuti naše srce.

Ta prispodoba predstavlja, mogli bismo reći, Boga koji ima dvije vrste sina. Jedan sin predstavlja grešnika koji se okreće od Boga i želi ići svojim putem, a drugi sin predstavlja pravednika, ili bolje rečeno samopravednog čovjeka, taj sin je ostao kod Oca, kod Boga i služio mu.

Ali, pogledajmo sada prispodobu. Počinje kako mlađi sin dolazi k ocu i kaže: "Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada."

Da bismo si mogli bolje zamisliti što je to značilo, moramo znati nešto o tadašnjim običajima. Taj mlađi sin je tražio dio dobara koji mu pripada, ali bit je u tome što mu ta dobara pripadaju tek nakon očeve smrti- to je ostavština oca svome potomstvu, sin još nema prava na to. Mogli bismo reći da je to kao da mu je sin rekao da ne može više čekat da umre. Znači, bio je toliko nestrpljiv, nije mogao dočekati očevu smrt, pa sada traži od njega onaj dio koji mu "pripada". Otac ga je zbog toga mogao ukoriti i na dati mu ništa, jer je to sve još uvijek njegovo i nije mu bio dužan išta dati, ali možemo vidjeti da je razdijelio imanje i "nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno."

Taj mlađi sin je imao jako puno pouzdanja u svoju mudrost, htio je biti slobodan i uspješan, ali nije znao pravo značenje slobode i uspjeha. Njega je privlačila zemaljska požuda, a moramo priznati da ni mi nismo imuni na to. Žudnja za slavom, za bogatstvom, materijalnim dobrima, želja da budemo omiljeni, sve su to stvari koje nas odvlače od našeg doma, Božjeg kraljevstva, a time i od Boga. Božji putovi nisu naši putovi i naše misli nisu njegove misli- ako mi težimo zemaljskoj sreći i slobodi, to je prolazno i neće nas dovesti dalje od propasti. Ako tako želimo živjeti, onda smo veoma daleko od Božjih putova i njegovih misli, daleko smo od spasa. Kada živimo po ovozemaljskom "moralu", onda se dogodi upravo ono o čemu ova prispodoba govori- "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati."

On se nalazi u zemlji daleko od svoga doma, u zemlji koja predstavlja sve ljudske žudnje, zemlja koja je suprotnost njegovom pravom domu i ne samo njegovom nego i našem; daleko je od Boga i njegovog kraljevstva, prepušten sebi i svojoj mudrosti i što bismo drugo mogli očekivati kada se pouzdanje stavlja na ljudsko- "nasta ljuta glad i on poče oskudijevati". Otišao je sav ponosan i želio je živjeti po svome, imao je novaca i sve što mu treba (barem je on tako mislio), ali je sve to potrošio živeći razvratno i sada oskudijeva, jer nema čak ništa ni da jede.

Kada čitamo dalje, trebamo znati da je ono prvotno slušateljstvo ove prispodobe najvjerojatnije bilo užasnuto čuvši slijedeće: "Ode i pribi se kod jednog žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." Za Židove je čuvati svinje bio najpogrdniji, najgori i najsramotniji posao koji je postojao. Ne znam koji bi se današnji posao uopće mogao usporediti s time.

Sada možemo vidjeti koliko je pao taj sin- iz obilja on pada u očaj, sramotu, siromaštvo, postaje pogrdom. Toliko je očajan da se htio nasititi hranom što su jele svinje. To je bila hrana predviđena za domaće životinje, ali se spominje kao hrana za čovjeka jedino u velikoj oskudici. Taj sin je bio toliko očajan da je čak počeo zavidjeti svinjama na hrani. I piše: "Došavši k sebi, reče: Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi."

"Došavši k sebi"- bismo mogli opisati sa buđenjem iz nekog sna. Čovjek dođe k sebi i shvati da ono nije bila stvarnost, te spozna da je sada budan, i ovo što sada vidi jeste stvarnost. Mogli bismo reći da je taj sin živio u snu, kao i mnogi od nas još uvijek, u snu gdje je bio slobodan, mogao raditi što je htio, ta egocentričnost, sebičnost, je bio njegov san. Ali odjednom, se probudio, shvatio je da je sve to bio samo san, san koji da ga je i dalje slijedio odveo bi ga u smrt. Tamo nije imao istinske radosti, prave prijatelje i onaj unutrašnji mir. Došao je k sebi i shvatio je koliko mu je u biti bilo lijepo kod kuće, pa čak i najamnicima je tamo bolje nego što je njemu sada. I kaže: "Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od tvojih najamnika."

Vidimo da je shvatio kako je počinio veliki grijeh Shvaća da je svojim ponašanjem povrijedio oca, bratu donio gorčinu i bacio ružnu sliku na cijelu obitelj, cijelo domaćinstvo. A to jeste istina- jer što god radimo, kako se god ponašamo, to odaje naš odgoj ili pak ne odgoj, i time časti ili sramoti našu cijelu obitelj. Zato je ovdje rekao da je sagriješio pred ocem. Ali ovdje se također otkriva i ono duboko značenje posljedice grijeha- "Sagriješih protiv Neba." To je prava narav grijeha, jer štogod radimo protiv naše i tuđe dobrobiti činimo i protiv Boga, jer ne živimo po njegovoj volji. A ovdje je bitno da je taj mlađi sin shvatio svoj grijeh, glasno ga izgovorio, sam je sebi priznao da nije bio u pravu i da je sagriješio.

"Usta i pođe svom Ocu."- mislim da si teško možemo zamisliti kako mu je bilo. Bio je toliko bezobrazan prema ocu da je čak prije njegove smrti tražio svoj dio; razvratno je živio i sve je to potrošio; bio je prljav, gladan, osjećao je duboku sramotu zbog svega što je učinio i bio je ponižen koliko je nisko pao. Vraća se kući kao znak da nije uspio, njegova mudrost ga nije dovela daleko, vraća se, ali toliko ponižen da se ne smatra više dostojnim zvati njegovim sinom- želi biti očev najamnik, ukoliko mu on to dozvoli. Nije znao kako će otac reagirati, da li će ga uopće htjet vidjeti nakon svega što se zbilo, da li će biti ljut ili će mu dozvoliti da bude njegov najamnik.

A mi znamo što se dogodilo- i to je onaj najljepši dio: "Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom. Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti."

"Dok je još bio daleko, njegov otac ga ugleda…"- kada ovo pročitamo daje nam do znanja da ga je otac iščekivao, da je gledao i pogledom tražio svoga sina, čekao je da se vrati i već izdaleka ga je ugledao. Onda piše: "… ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga."

To je predivna slika, opis našeg nebeskog oca. Kada je ugledao svoga sina kako se vraća kući, toliko se radovao da je na sve zaboravio, pa čak i na svoju čast i dostojanstvo- jer u ono vrijeme čovjek koji je imalo do sebe nikada, ni u kojoj situaciji ne bi potrčao. Oni su uvijek dostojanstveno hodali. A ovdje vidimo kako otac tog časa kad ga ugleda "potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga". Kakve li ljubavi sa očeve strane- to je ona bezuvjetna, neograničena ljubav koju samo Bog ima i koju samo on može dati; pružiti nama grešnicima- ljubav koja sve prašta i ne spominje se grijeha.

Kako to ipak drukčije izgleda kod nas ljudi. Naravno, roditelji vole svoju djecu i žele ih sačuvati, ali zamislite si situaciju kada dijete pobjegne od kuće jer želi živjeti svoj život; javi se roditeljima tek tako da znaju da je ok i živi neko vrijeme u svojoj slobodi. No to ne potraje veoma dugo jer shvati da nema više novaca ni za jelo a kamoli za nekakvo skrovište i vrati se kući. Mislim da bi većina ako ne i svi roditelji bili sretni da im se dijete vratilo, ali bi odmah počeli sa: "Eto ti sad, vidiš, jesmo li ti mi lijepo rekli da nećeš moći tako, jesmo li ti rekli kako to nije dobro, ali ne, ti naravno nisi htio slušati! Sada se fino nosi sa posljedicama- odradit ćeš sav novac koji si potrošio, morat ćeš steći naše povjerenje…..!" S time želim samo reći kako se naše poimanje ljubavi i naša ljubav uvelike razlikuju od Božje.

Možda nam se ovdje čini kako je taj oprost nekako prelagan, prebrzo oprašta, kao da nam Bog nakon što smo potratili većinu svog života i radili gluposti kaže: "Ma, jednostavno sve to zaboravi, uopće nije bitno!" Pitamo se gdje je tu onaj plamen, oganj osude koji čisti- gdje je osuda grijeha, gdje li je kazna?

Prispodoba nije potpuna, cjelovita teologija, nego priča koja želi nešto naglasiti, istaknuti jednu središnju istinu koja je u ovoj prispodobi da Bog prima grešnike i Isus Krist to naglašava zbog svoga slušateljstva, ljudi grešnici koji u to nisu vjerovali jer im se činilo predobro da bude istinito, ali i zbog farizeja i pismoznanaca koji u to nisu htjeli vjerovati, smatrajući da samo pravedni uživaju naklonost Božju.

Ali ipak, ona osuda koju bismo očekivali za grešnika, pa i za tog sina u ovoj prispodobi, jeste na neki način sadržana u samoj priči. Ona se očituje u gladi, sramoti i osamljenosti kroz koju je prošao, što mu cijeli život ostati u sjećanju. To ni malo nije bezbolno ili zanemarivo. Ali ono na što je cijela prispodoba usmjerena jeste dobrodošlica Boga grešniku koji se vrača doma.

I kada pogledamo na sve što je otac napravio bolje shvaćamo njegovu ljubav.

• Trčao je- to sam već spomenula što znači.
• Poljubio, odnosno izljubio ga je, što u izvornom znači nježno poljubiti.
• Donijeti najljepšu haljinu- to je bila haljina koja se čuvala za najuglednijeg, najistaknutijeg gosta- to je bio znak časti.
• Prsten- taj prsten je značio da je taj sin još uvijek nasljednik. Time mu je dao do znanja da je sve što ima i njegovo.
• Obuća- znak da mu je to sin, jer su samo robovi u ono vrijeme bili bosi.
• I na kraju ono ugojeno tele- to je znak velikodušne Božje dobrodošlice. Tele se jelo samo na posebnim proslavama.

Željeli bi da priča ovdje stane. jer je sve tako lijepo završilo sa mlađim sinom i ocem. Ali ipak se nastavlja i to sa starijim bratom. "A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje- tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.'"

Stariji sin nas isto tako kao i mlađi može posjetiti na nas. On, koji je bio pravedan prema ocu i ostao kod kuće i služio mu sve te godine, bio je ljubomoran što "onaj njegov sin" koji ga je napustio s bludnicama proždrijeo njegovo imanje dobiva takvu proslavu i čast samo zato što se vratio. Možemo si misliti kako bi to izgledalo da je taj mlađi sin pri povratku naletio na svoga starijeg brata! Ovaj bi ga ili najurio, ili bi ovom mlađem bratu već i tako prošla volja da se vrati kada vidi taj prijezir svoga brata. Ali i mi sami se možemo prepoznati u takvoj reakciji, htjeli priznati ili ne.

Koliko često mi zavidimo nekome na uspjehu ili smo ljubomorni na svoje bližnje iz bilo kakvog razloga. Isto tako u obitelji- jedno dijete se ne osjeća toliko voljenim kao drugo dijete, ili zavidi svom bratu ili sestri što je u nečemu bolji/bolja od njega. Svi smo mi na neki način ponosni i samopravedni- želimo biti prihvaćeni i cijenjeni i smatramo da smo pravedni, da smo uvijek dobro postupili očekujemo neku nagradu za to, ali zaboravljamo da pred Bogom mi smo daleko od pravednosti, daleko od ljubavi i milosti i svih ostalih vrlina, jer sve to je samo Bog i on je savršen. Pravednost, ljubav, milost- sve to nadilazi naša ljudska poimanja toga. Nije na nama da sudimo. Što smo mi to bolji od ostalih? Bog se raduje svakoj novoj duši koja se vraća kući i anđeli se svi raduju- a na nama je da odlučimo hoćemo li sjediti vani i ljutiti se zbog Božjeg milosrđa kojim je i nas prigrlio, ili ćemo se pridružiti slavlju i radovati se sa svojim bratom ili sestrom u Kristu što smo spašeni i što smo svi u Božjoj bezuvjetnoj i neograničenoj ljubavi.

Odgovor oca je ljubav prema oba sina- podjednaka ljubav prema njima. To vidimo kada kaže: "Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje- tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se." Možemo primijetiti kao je stariji sin sa prijezirom govorio o svom bratu- toliko je bio ogorčen da ga nikako nije nazivao bratom nego je rekao: "Ovaj tvoj sin". A ovdje u očevom odgovoru, on mu daje do znanja da nije to samo njegov sin, nego jeste i njegov brat, rekavši: "jer ovaj BRAT TVOJ bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se."

Da, duša mu je bila mrtva jer se udaljio od Boga, ali oživio je jer se vratio. Ali stariji sin bio je cijelo vrijeme sa nebeskim ocem, no postao je ljubomoran, sažalijevao je sam sebe, bio samopravedan, jer počeo je gledati samo na sebe i dok je prividno slavio Boga, bio je sam sebi Bog. Ponos je smrt, koji god oblik imao. Mogli bismo to i ovako opisati: dok je mlađi sin bio odsutan tijelom, barem dio njegova srca je uvijek bio kod kuće; dok je stariji sin bio odsutan srcem i samo je njegovo tijelo bilo kod kuće.

Imajmo na umu da smo svi mi djeca Božja i da nas on sve isto voli. Zato ne smijemo dopustiti da nas ljubomora, ponos ili samopravednost odvedu na krivi put, nego radujmo se uvijek za svakoga koga je Bog svojom milošću i ljubavlju prigrlio. Radujmo se jedni za druge kada nam dobro ide, a kada je netko u nevolji, pomozimo mu- jer svi smo mi braća i sestre u Kristu Isusu i trebamo tako i živjeti, u ljubavi jedni prema drugima, upravo kako nam je sam Isus Krist zapovjedio.

Neka nam Gospod Bog bude milostivi, pomogne da pobijedimo svoje slabosti. Neka nam da srce postojano da možemo biti sol zemlji i svijetlo svijetu, te da njega ljubimo svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, a svoje bližnje kao same sebe! AMEN!