© Copyright www.rkczg.hr

Kad sam pročitala 8. redak kako je Bogu 1000 godina kao jedan dan- sjetila sam se odmah starog vica.

Priča čovjek sa Bogom i pita ga: Bože, koliko je tebi milijun godina? Kaže Bog: jedna sekunda. Pita čovjek: A Bože, koliko je tebi milijun kuna? Kaže Bog: jedna lipa. Kaže čovjek: Bože, daj mi jednu lipu! A Bog na to: Čekaj jednu sekundu! :)

E, nama je neshvatljivo kako je to kada nisi ograničen vremenom- kada ti dani, mjeseci pa čak ni godine ništa ne znače- tisuću godina, milijun godina kao jedna sekunda- kako to uopće i zamisliti... i onda trebamo čekati Kristov drugi dolazak- od vremena apostola se govorilo da će uskoro doći dan Gospodnji- bdijete! Budite spremni! I evo, 2007. godina, uf, još malo pa i 2008. i mi se još uvijek pitamo kada će Krist opet doći? Kada je to uskoro? Kada mi kažemo nekome da ćemo uskoro otići do trgovine- to najčešće označava još taj isti dan- kada kažemo nekome da ćemo mu uskoro doći u posjetu- to može i obuhvaćati nekoliko dana, ali ne godine i ne tisuće godina... to je u vrijeme apostola bila aktualna dilema, a i danas se još mnogi muče s time zašto dan Gospodnji još nije bio.

Kada će doći dan Gospodnji? Da, to je veliko pitanje na koje bi svatko volio znati odgovor. Ljudi vole planirati unaprijed, vole kada imaju stvari pod kontrolom, kada si mogu organizirati vrijeme. Kako bismo voljeli da možemo vidjet u budućnost, da znamo što će biti... kako bismo voljeli znati točno dan i sat u kojem će se Krist Isus vratiti i doći po svoje! Zašto? Zato što to jedva čekamo? Što želimo da što prije dođe? Mislim da većina ne priželjkuje baš to- nego želimo znati kada, jer bismo si onda mogli organizirati kako ćemo provesti to vrijeme čekanja, kako ćemo do tada živjeti, što ćemo do tada raditi, i da znamo kada je vrijeme da se uozbiljimo i počnemo zaista služiti Bogu, tako da kad Krist dođe po svoje - ne izostavi nas.

Toliko smo željni znati kada će doći, da su neki pisali knjige o tome kada će biti taj dan, ili barem koje godine će doći. Jedan profesor je pričao o knjizi pod nazivom, i sad nisam sigurna koju godinu baš spominje, ali recimo da se zvala- 98 razloga zašto će Krist doći 1998. godine- i kad ipak nije došao te godine, iduće godine je taj pisac izdao knjigu 99 razloga zašto Krist nije došao 1998. Čini se da oni koji pišu takve knjige i oni koji ih kupuju zaboravljaju da nitko ne zna ni dana ni časa kada će Krist opet doći- čak ni anđeli nebeski ne znaju već samo Bog Otac, a mi si umišljamo da ćemo saznati ako dovoljno dugo razmišljamo o tome ili ako čitamo između redaka neki tekst u Bibliji, jer mora da je tamo negdje skriveno, napisano u nekim kodovima.

No, u jedno možemo biti sigurni - a to je da mi nećemo saznati prije anđela nebeskih niti prije našeg Gospodina Isusa, mi ćemo saznati onda kada on dođe, kada je već tu- a piše apostol Petar da će dan Gospodnji doći kao lopov- znaći neočekivano... (bar još nisam čula da je ijedan lopov najavio kad će doći).

A što nam je činiti dok Krist ne dođe? U 14. retku imamo i odgovor: „Zato, ljubljeni, dok ovo čekate, revno nastojte da bez ljage i mane budete u njegovim očima u miru!“ Znači, nemamo baš vremena da se prvo odmorimo od svega, ili da živimo po svome pa kada je dan Gospodnji blizu, da se onda tek stvarno potrudimo biti pravi kršćani. Trebamo revno nastojati da budemo bez ljage i mane u Božjim očima ... to stvarno zvuči nemoguće- u Božjim očima da budemo bez ljage i mane, mi koji smo grešni, nesavršeni, mi da budemo savršeni u njegovim očima? Što li je bilo apostolu Petru kad od nas traži nemoguće?? Apostol Petar nam poručuje da će sve ovo nestati, da će se nebesa u plamenu raspasti, a počela u ognju rastopiti kada dođe dan Gospodnji, ali nas isto tako podsjeća na obećanje Božje koje mi očekujemo - a to su nova nebesa i novu zemlju gdje prebiva pravednost! Da li se mogu tamo onda naći nepravedni, lašci, grešnici? Tamo gdje prebiva Bog, tamo gdje je savršeni, pravedni, milostivi, tamo gdje je ljubav- tamo nema mjesta za grešnost. Tko se nada životu u toj novoj zemlji, u zemlji gdje vlada pravednost, ili da kažemo, pravedni- taj i sam mora postati pravedan, živjeti u neporočnosti i pobožnosti. Ne možemo biti savršeni u ovozemaljskom životu - ali moramo dati sve od sebe, moramo uz Božju pomoć svaki dan iznova poraditi na sebi, vježbati se u poniznosti i dobroti. Moramo si kao uzor uzeti Krista Isusa i slijediti ga- koliko nam to god teško bilo, jer najčešće nas on vodi drugim putem nego što smo mi sebi zacrtali. Dok čekamo njegov slavni povratak mi nemamo vremena za gubit, za ljenčarenje- kako neki kažu kad baš ništa ne rade: kradem Bogu dane. Ali kvaka je u tome što ne možemo mi Bogu krasti dane kad on nije ograničen ni prostorom ni vremenom - mi sebi krademo dane, krademo sami sebi priliku da živimo plodonosni život. Da, ponekad je lijepo opustiti se i ništa ne raditi- svakako da naše tijelo treba odmora i naš mozak treba odmora, ali bitno je i kako to vrijeme odmora provodimo - bitno je kako naši dani izgledaju, kako iskorištavamo vrijeme koje nam je dano.

Ne znam kako vi, ali ja često puta kada sam sama i kad se želim stvarno odmorit volim prileći i onda razgovarati s Bogom u miru i tišini, to me iznutra odmara i rastereti me. Ali svaki puta mu se nekako posramljeno obratim i prve riječi su mi uvijek „oprosti mi!“- jer kad razmišljam o danu i kako sam ga provela, a kako sam ga mogla provest, što sam sve mogla učiniti i kako sam bila slijepa da ne vidim da tratim vrijeme na neke nevažne stvari- onda ne mogu drukčije nego da prvo kažem „oprosti mi!“ Uistinu, Bog nam svaki novi dan daje kao priliku da se mijenjamo na bolje, da mu budemo vjerniji, da više pomažemo svojim bližnjima, da manje gledamo na sebe a više pažnje da obraćamo njemu i ljudima koji nas okružuju.

I onda, stvarno je čudno kako nam se iz dana u dan događa, da iako znamo sve to, da dosta vremena potratimo na neke nevažne stvari jer nam se u tom trenutku čine kao veoma važne, neodgodive. I zbog tih tako važnih stvari, obaveza, poslova, što god to bilo, zanemarimo ono što je stvarno važno- zanemarimo Boga i svoje bližnje.

Recimo, ima ljudi koji kad pozovu nekoga k sebi, prvo što im je na pameti jest da moraju spremiti kuću, - da ne bude prljava, ali žele usisati, prašinu obrisati, suđe oprati, da gost ne bi pomislio kako su neuredni, i sve im je to na pameti i pola dana provode čisteći da bi primili gosta, da im na kraju prisjedne što su ga uopće i pozvali i kad napokon stigne gost- preumorni su da se stvarno posvete gostu, usiljeni smiješak na usnama, sve se čini ok, ali opet razmišljaju kako će biti suđa kada gost ode, znači još posla. To je stvarno krivo usmjerena energija i krivo razmišljanje- umjesto da svu našu energiju usmjerimo na ljude oko nas, da se družimo, da pomažemo jedni drugima, da budemo pristupačni, da uvijek imamo vremena za svoje bližnje kad nas trebaju, mi trošimo vrijeme na vanjštinu, na formu - na red, izgled kuće, ili pak naš izgled. A tako je svejedno kako izgledamo, da li nam je kuća uredna ili možda i ne toliko- postoje bitnije stvari, postoje ljudi koji nas vole bez obzira kako izgledamo i cijenit će nas zbog onoga što jesmo i što smo tu za njih, a ne zato što dobro i uredno izgledamo ili zato što imamo kuću koja se sjaji. Nije pogrešno htjet imati čistu i urednu kuću i sam uredno izgledat, ne želim to reći - nego je pogrešno pretjerivati u tome, imati krive prioritete. Naši bližnji nam moraju biti važniji od materijalnih, prolaznih stvari.

Dok čekamo dan Gospodnji - budimo revni u služenju Bogu- nemojmo ga zanemarivati jer smo „prezaposleni“ radeći nama važne stvari, misleći da imamo još dosta vremena kasnije koje možemo posvetiti Bogu- nama dani prolaze, vrijeme leti, i ne možemo ga zaustaviti da uzmemo predah. Dok čekamo - držimo se one najveće zapovjedi: „Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, i svoje bližnje kao samog sebe!“ Ako se toga što bolje pridržavamo, nećemo sigurno pogriješiti!

Nastojanje da živimo po Božjoj volji možda se nekima može činiti kao traćenje vremena, ali to samo onima koji smatraju da trebaš uživat u životu što više možeš, dokle god možeš- a onda pred smrt se možeš obratit i sve će ti biti oprošteno i uči ćeš u kraljevstvo nebesko- no kako se kaže- većina onih koji se planiraju obratiti 5 do 12, umru u pola 12.

Pogrešno je razmišljanje da kršćani ne mogu uživati u životu jer moraju po zapovijedima živjeti i po Božjoj volji a ne po svojoj tako da se ne mogu zabavljat i uživat- pa baš kršćani trebaju bit sretni jer znamo da je Bog s nama, da u njemu imamo sigurni oslonac, da nas je spasio i oprostio nam tolike grijehe- trebamo biti sretni jer smo spašeni, ali isto tako- mi možemo i trebamo uživati u životu, biti sretni i veseliti se, jer sam Bog nam je dao taj život i nije nam ga dao kao kaznu nego dar. On želi da smo mi sretni - kao što svaki roditelj želi da su mu djeca sretna! Življenje po Božjoj volji ne isključuje sreću, ali zato život bez Boga- to isključuje pravu, vječnu sreću.

Danas - sada je vrijeme za promjene- jer tko zna, možda je baš danas dan kada će Krist doći po svoje - a doći će kada najmanje očekujemo.

Samo zamislite kako bi izgledao vaš susret s Bogom, licem u lice, da sada stanete pred njega? Da li biste bili spremni za to- da li biste bili sretni ili bi ipak priželjkivali da vam da još koji dan, mjesec, godinu samo da možete ispraviti neke stvari, samo da mu možete više vremena posvetiti koje do sada niste mogli naći?

Strpljivost našega Gospodina je prilika za spasenje- kako apostol Pavao i Petar kažu. Da, strpljivost našega Gospodina nam ne šteti, nego je prilika, dar - daje nam vremena da poradimo na sebi i da ga bolje slijedimo, da više navješćujemo radosnu vijest, da više volimo svoje bližnje, i, i, i...

Zato nemojmo razbijati glavu o tome kada li će Krist opet doći- nego živimo svaki dan tako kao da je odgovor na to DANAS! Amen!