© Copyright www.rkczg.hr

Kada čujemo ove odlomke i onda usporedimo sa ovim Jobovim riječima, možemo pomisliti kako ga je vjera napustila, kako je daleko od Boga kada takvo što može reći.

Mislim da svi znamo priču o Jobu, pobožnom čovjeku, vjeran Bogu, pravedan. Čovjek koji je kušan poradi svoje vjernosti. Čovjek koji je imao u izobilju i koji je u isti dan ostao bez svega, koji je ostao bez svoga bogatstva ali isto tako, i što je još gore i strašnije, ostao je bez svoje djece. Ja mogu samo nagađati kako je to izgubiti svoje dijete, mogu jedino nagađati kako je to ostati bez tako voljene osobe, svoga mesa i krvi, ali toliko mnogo ljudi je tu strahotu iskusilo, i sigurna sam da je to nešto najgore što čovjek može iskusiti. Gubitak novca, gubitak svega materijalnog nije toliko strašan, sve se to da prebrodit, uvijek je tu netko tko će pomoći, to je nešto što se radom opet može steći, ali gubitak naših ljubljenih, za to ne postoji nadomjestak. A Job, on je izgubio sve, i materijalno ali i svoju djecu. U toj strahoti, Job razdrije svoju haljinu, obrija glavu i pade na zemlju, pokloni se i reče: "Bože, zašto si mi to učinio?! Zašto sam ostao bez svega? Što sam ti skrivio da si mi oduzeo moju djecu koju volim više od ičega ovdje?!"

Priznajem, tu izmjenu sam ja napravila, to je nešto što bih ja očekivala od čovjeka koji je sve, ali baš sve izgubio, to su riječi koje bih najvjerojatnije sama ja izrekla u takvoj situaciji, ali to, kako ste sigurno već primijetili, nisu i Jobove riječi… on pada na zemlju, pokloni se i reče: "Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Bog dao, Bog oduzeo! Blagoslovljeno ime Božje!"

Zar to nisu riječi čovjeka sa 100% pouzdanja u Boga? Zar to nisu riječi pravednog, pobožnog čovjeka koji je vjeran Bogu nakon što je sve izgubio? Da, Job je u svojoj patnji izrekao riječi potpunog pouzdanja u Boga.

A onda se Job i razbolio, zli prištevi od tabana do tjemena… nakon svega, još i to. Ali čak ni tad nije poslušao ženin savjet- da prokune Boga i umre- ne, Job nas opet zaprepasti sa svojim riječima- "Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?"

Čudno je to čuti od čovjeka u takvoj situaciji, ali još čudnije kad znamo da se u to doba vjerovalo da ako si vjeran Bogu i ako si pobožan i pravedan, onda te čeka prosperitet, onda te Bog blagoslivlja svim mogućim blagoslovima, onda si bogat, zdrav i imaš u izobilju, ali ako ti ništa ne ide od ruke, ako ne uspijevaš i ako si bolestan, onda te Bog kažnjava jer nisi vjeran, jer si grešnik. A Job je sve izgubio, na kraju je i zdravlje izgubio, i umjesto da prokune Boga za sve što mu se događa, on to prihvaća.

To nam može djelovati presavršeno da bude istinito - u svoj toj patnji, u svom tom bolu, on hvali Boga. I onda ta promjena...došli su mu prijatelji da ga ožale i utješe, sedam dana i noći su u suzama, bez ijedne riječi sjedili tamo s njim i gledali ga u njegovim mukama, i kad napokon Job progovori, nije više hvala Bogu, već on proklinje dan kada se rodio. Ali, zar to nije prirodno? Zar to nije normalno da iznesemo svoju patnju Bogu? Zašto bismo uljepšavali situaciju u kojoj se nalazimo? Zašto bismo sami sebi lagali, kad ionako Bog zna što je u našem srcu i mislima? Kome mi lažemo? Zar nije prirodno da usred tolike patnje, ne samo tjelesne već i duševne, emocionalne i svih mogućih vrsta patnji, da on naglas kaže kako se osjeća?

Ja se divim Jobovoj otvorenosti i hrabrosti da izrazi svoju bol, svoj umor, svoju ogorčenost. Ne smatram da je to njegova slabost, nego upravo obrnuto. Vjerujte mi, Bog zna od čega smo sazdani, razumije kako se osjećamo i poznaje svaku našu misao; stoga nema smisla bilo što pred Njim skrivati ili pokušati skriti.

Ali istina je da ljudi to običavaju činiti, čak i pred samim Bogom, ogrću se nekakvom stoičkom duhovnošću i stišću zube jer su ''jaki u Gospodu.'' Svakako, trebamo biti jaki u Gospodinu, odnosno On u nama, ali neka to ne prijeđe u samozavaravanje i nametanje jednakih standarda drugima koji su u patnji. Jer, sjetimo se: čak i sam Gospodin Isus je patio, i izrazio svoju patnju rekavši: ''Duša mi je žalosna do smrti.'' Kada se molio nebeskom Ocu- nije rekao kako jedva čeka da ga razapnu, da jedva čeka da to sve pretrpi, ne, krvav znoj mu je curio sa čela, i on je molio Oca da ako je ikako moguće da ga zaobiđe taj kalež, ali je nadodao- "ali neka bude Tvoja volja!" On se nije sramio pred nebeskim Ocem izreći što osjeća, pa zašto se mi bojimo? Zašto tako često mislimo da nismo dobri kršćani ako izrazimo što nas muči, ako naglas kažemo kako se osjećamo i ako otvoreno iznesemo svoju patnju i bol?

Nitko od nas ne očekuje da 24 sata na dan imamo smiješak na licu i da budemo ljudi s jednim izrazom lica- i to sretnim izrazom lica- Bog nam je dao dar da osjećamo i suosjećamo, dao nam je emocije, dao nam je naše bližnje da dijelimo sve to zajedno- sreću, ali i bol!

Imam jednog prijatelja koji mi se dosta dugo nije javljao, nije mi odgovarao na poruke, niti na ijedan moj pokušaj da ostanemo u kontaktu. Nakon što sam mu rekla da ja više neću pokušavat kontaktirat ga jer vidim da on sve to ignorira, javio mi se i rekao kako mu je bilo teško razdoblje i nije mene s time htio opterećivat. On više voli kad mu je dobro naći se sa prijateljima i zabavljat se nego da nekog opterećuje sa svojim poteškoćama. Rekla sam mu i to mogu samo ponovit da nisu prijatelji oni koji su zajedno samo kada im je dobro pa se zabavljaju, prijatelji su uvijek tu jedno za drugo u dobru, ali pogotovo u zlu. U mudrim izrekama 17,17 piše: "Prijatelj ljubi u svako vrijeme, a u nevolji i bratom postaje." Mi imao jedni druge da dijelimo sve što je u nama, svu radost, veselje i ljubav koju imamo u sebi, ali isto tako i bol i patnju, tugu, ogorčenost, ma sve što nas tišti!

Zato Job pred svojim prijateljima otvara svoje srce, i kaže kako se osjeća. Toliko mu je loše da bi mu bilo draže da se nikad nije ni rodio, samo da ne mora trpjeti toliku bol.

Potiskivanje emocija nikada nije uspjelo niti će ikada uspjeti iscijeliti, niti bilo kakvo pospremanje neugodnih iskustava pod tepih. Ponekad je dobro isplakati se pred Bogom, isplakati se pred prijateljima; reći otvoreno što ti je na duši – jer to je zdrav način življenja, koji odražava poštovanje prema samome sebi i prema Bogu. Jedina stvar koje se trebamo čuvati jest samosažalijevanje jer nas ono ne jača već slabi, ne donosi olakšanje i ne donosi napredak ni u jednom životnom području. Samosažalijevanje je nož koji uvijek iznova zarezuje istu ranu te nas osakaćuje za plodan kršćanski život, osakaćuje nas za život općenito.

Što imamo od toga da sami sebe žalimo? Ili pak, što imamo od toga i da nas drugi žale? Hoće li nam onda biti bolje kada čujemo da ljudi kad nas vide govore: O, jadan ovaj, baš mu je teško, kako mi ga je žao, pa ja ne znam kako on može tako živjeti, joj, joj, joj… Hoće li bolesnik ozdravit ako ga svi sažalijevaju? Hoće li se gladni nasititi jer ih oni siti sažalijevaju?? Naravno da ne, ako hoćemo ikome pomoći onda to nećemo uspjeti sažalijevanjem, već ljubavlju i djelima ljubavi.

Dajmo gladnima nešto za jesti, napojimo žedne, onome kome je hladno, dajmo mu pokrivač, onome koji pati, dajmo mu rame za plakanje, dajmo mu uho koje uistinu sluša i razumije- ako je netko zgriješio i kaje se zbog toga, nemojmo ga osuđivat, već ga ohrabrimo da nadalje ide pravim putem. Suosjećati i sažalijevati su dvije potpuno različite stvari- mi trebamo suosjećati sa svojim bližnjima i biti tu za njih i pomagat im, ali od sažalijevanja nema koristi niti ikakva ploda.

''Ustima ja svojim stoga branit neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.''

Na ove Jobove riječi možemo samo pozitivno gledat- jer postoji ogromna razlika između kukanja, sažalijevanja sebe i između normalnog, ljudskog proživljavanja i izražavanja boli. Suze nisu slabost; slabost je ne priuštiti si suze. Vjerujem da ih Bog nije slučajno stvorio, kao što ništa nije slučajno stvorio.

Medicinski je dokazano, da suze radosnice i suze tuge otpuštaju hormone stresa, dok se ti isti hormoni ne mogu pronaći u suzama koje su uzrokovane propuhom, ili bilo kojim drugim vanjskim, neemotivnim podražajima. Kao što je smijanje zdravo, tako je i plakanje (naravno umjereno) zdravo za tijelo.

Zašto se toliko ljudi boji zaplakati? Zašto je to tako sramotno? Gadno je to kad se maloj djeci nameće takav stav da je to sramota ako zaplaču, pogotovo ako se radi o muškoj djeci. Mnogi roditelji sinovima govori: pa nisi ti curica da plačeš! Dečki ne plaču! Pa onda kada su teenageri, onda im društvo daje do znanja da samo mlakonje plaću,mamini sinčići i tako dalje. Na kraju to budu odrasli muškarci koji nisu u stanju pokazati svoje emocije, koji se boje svojih emocija. Toliko se boje plakati da ne bi bili mlakonje, da će radije upotrijebiti silu, potući se s nekim ili tući nekog, da bi dokazali, možda prvo sami sebi, da su oni pravi muškarci, a muškarci ne plaču jer su oni jaki. Zar nije bolje isplakati se nego sakupljat sve to u sebi?

Job nam treba biti primjer kada kaže da će u tjeskobi duha govoriti, da će u gorčini duše zajecati. On će svoje osjećaje pred svojim prijateljima, ali prvenstveno pred Bogom otvoreno izreći i to u suzama, bez ikakvog srama, bez osjećaja da je manje vrijedan ili manje pobožan ako ispusti suze.

On je sve svoje frustracije, svu svoju bol i patnju stavio u riječi i iznio pred Boga. Naravno da te riječi koje je izrekao nisu tako divne, ali ne bi ni trebale biti- ipak je to sve izrečeno u situaciji u kojoj lijepe riječi i hvalospjevi ne bi imali smisla.

Kako je čovjeku lakše kad sve što ga muči izbaci iz sebe- kako je divan osjećaj biti u mogućnosti izjadati se nekome, sve ono negativno iz sebe izbaciti- to daje tako olakšanje. Kako je divno znati da Bogu sve, ali baš SVE možemo reći, da s njim sve možemo podijeliti, čak i ono što možda i ne bismo htjeli svome bližnjem reći. Divno je da imamo nebeskog Oca koji nas toliko ljubi da ništa što napravimo njegovu ljubav prema nama ne može umanjiti, ili pak ugasiti. On je vjeran i onda kada mi to nismo- i on nas nakon svakog pada iznova podiže svojom milostivom rukom.

Nemojmo misliti da moramo biti neki nadkršćani koji na svakom koraku hvale Boga i slave i pjevaju hvalospjeve, Bog ne očekuje od nas da se pretvaramo, on ne želi da mi trpimo bol i da se pravimo kao da nam ništa nije. On želi da budemo iskreni i otvoreni, da ne lažemo sebi niti drugima, a pogotovo da njemu ne lažemo.

Job je sve što ga je mučilo izrekao, sve je stavio pred Boga- tužio se na svoje stanje, nije razumio zašto mu se to događa, tražio je odgovore od Boga- ali što je interesantno, kada hoćemo nekom reći kako treba u nevolji biti poput Joba, ne kažemo kako se treba žalit Bogu i iznijet sve svoje frustracije pred njega, kako treba i sa prijateljima podijeliti svoju bol kako je to i Job činio, nego se većina uhvati za jednu jedinu rečenicu: " Bog dao, Bog oduzeo! Blagoslovljeno ime Božje!"

Da, Bog je dao, Bog je oduzeo i neka je blagoslovljeno ime Božje! Tu se slažem u potpunosti- što god je Job izrekao- uvijek je ostao vjeran toj svojoj izjavi. Ali ključno je to da se on nije pretvarao da ga sva ta patnja ne dira- on je tugovao, i plakao i to je u redu, to je svakom čovjeku potrebno.

Nemojmo se sramiti svojih osjećaja- budimo sretni što imamo osjećaje, što možemo osjećati i suosjećati jedni s drugima. Nemojmo se sramiti stati pred Boga sa suzama u očima i sa 1000 "zašto??"

On želi da mu dođu svi koji su umorni i opterećeni i on će ih odmorit. Zar nije istina da se u nevoljama i tuzi često puta osjećamo puno bliže Bogu nego kad nam sve ide?

Budimo iskreni i otvoreni, kako pred Bogom, tako prema sebi samima i prema svojim bližnjima. Budimo tu jedni za druge i ne osuđujmo nego saslušajmo i u ljubavi pomažimo jedni drugima. AMEN!