(Lk 2, 1-7)
Andreas Hess
Prijevod:
© Copyright www.rkczg.hr

U Božićnom događaju uvijek se spominju pastiri, kraljevi, anđeli i naravno glavni sudionici božićnog događaja, Marija, Josip i Božansko Dijete. Ali tu se nalaze osobe koje se rijetko spominju, mada imaju „značajnu“ ulogu u svim tim događajima. To su vlasnici konačišta s čijeg su praga odbili Mariju i Josipa. Kako su vlasnik konačišta i njegova supruga Mirjam, doživjeli prvi Božić?

Opet su kucali na vrata. Stajala sam kraj ognjišta te sam bila puna posla. Konačište je bilo puno gostiju, bili su kao i uvijek gladni i sve više nestrpljivi. Opet se začulo kucanje na vratima. „Ostani tu Mirjam“- viknuo je na mene muž. „Nemamo više mjesta.“ Imao je pravo. Čak smo morali postaviti pomoćne ležajeve, da bi svatko dobio svoje mjesto u konačištu. Samo što ja pripadam onim ljudima koji teško izgovaraju riječ ne. Riječ „nemoguće“ skoro da nisam niti poznavala. Bez obzira na sve, ipak sam morala uvidjeti: da li se to meni svidjelo ili ne, na kraju ću ipak morati reći, „Žao mi je ali nemamo više mjesta“. Nešto me je kopkalo, vuklo prema vratima, samo sam željela vidjeti tko stoji vani. Na ponovno kucanje požurila sam k vratima. „Mirjam, nitko više ne smije prekoračiti prag ove kuće!“- vikao je na mene muž. Poznavala sam ga jako dobro. Ono što je rekao, to je i najozbiljnije mislio, a ja sam to morala najozbiljnije prihvatiti. Samo da nisam otišla do onih vrata, koliko bi mirniji bio ostatak mog života!

Dva mlada bića su stajala vani. Jedan mladi par. Iza mlade žene kao sjena stajao je njen muž, on je svojim rukama obgrlio svoju ženu, koja je jedva stajala na nogama. Odmah sam primijetila da je u blaženom stanju i nije joj ostalo mnogo vremena do poroda, to sam i sama osjetila jer i sama sam već to prošla. Sa nesigurnošću sam stajala na vratima. „Zatvori već jednom ta vrata, užasna je promaja“- opet sam čula vikanje. Nijemo sam ih gledala i bez riječi, samo pokretom glave dala do znanja da je sve popunjeno, nema više mjesta. Podigla sam pogled, ugledala sam u očima nešto kao da mi govore „pomozi, zar ne vidiš u kakvom smo stanju“- srce je počelo lupati sve jače i jače, znala sam, ne mogu im pomoći. Moram se pokoriti muževoj naredbi. Već se i moja majka ovako pokoravala svome mužu, tako će se jednoga dana i moja kćerka pokoravati svome mužu, bez obzira što srce osjeća drugačije… s nelagodnošću zatvorila sam vrata pred njima.

„No što ti je?“ - pitao me muž kasnije -, „čudno si šutljiva večeras. Još te nikada nisam vidio takvu. Idemo, Mirjam, gosti su gladni i željni zabave!“ Skrenula sam pogled. Muž me nije razumio, ipak, on je drugačiji čovjek, nije kao ja. Susjeda je mladome paru dala na raspolaganje štalu gdje su prenoćili. Unatoč svim teškoćama, dijete se te noći rodilo. I nitko i ništa to nije mogao spriječiti. Bila je to posebna noć. Nisam mogla spavati, čak ni onda kada se u kući sve smirilo. Samo se vani nešto događalo. Čula sam neobične korake, daleki uzvik, čak su i zvijezde blistale sjajnije nego obično. Sljedećeg dana proširila se vijest: došli su pastiri iz Betlehema, koji su dijete pozdravljali kao Mesiju! A ja, ja sam ga odbila. Bila sam umorna, željna mira, željna da nađem mir u sebi, da nađem mir u mužu i sa svima onima, koji su s vremenom polako –polako postali stranci za mene. Ipak poneki su bili zavidni na mene- samo da su znali…. Mislili su, jednoj poslovnoj ženi život može biti samo dobar. Ima dovoljno novaca, svi je poštuju a i priznanje je okružuje. Što bi bilo, kada bi saznali, koliko se umorno i prazno osjećam- ne bih mi vjerovali. Kako bih se rado srela s novorođenim Djetetom, pričala bi mu o neizrecivoj želji, da mu kažem kako mi je žao i vjerujem da bi kod Njega našla svoj mir i mir prema drugima. Ali tu mogućnost sam već onda izgubila kada sam i njega i njegove roditelje odbila, odbila sam ga a on se još nije ni rodio? Pitam se, dali je postojao drugi izbor? Dali sam možda trebala poslušati svoje srce?

Ne znam što se dogodilo, mladi bračni par s novorođenčetom morali su bježati. Iznenađujućom žurbom su otišli, a dijete je još bilo tako malo. Pitala sam se puno puta, jeli još živo? Mnogo je godina prošlo od te večeri, ostarjela sam. Počela sam spoznavati svoje granice – ograničenja radi starosti. Muž mi je umro, sama sam, tako da više nema nikoga tko bi me u bilo čemu sprečavao. Na žalost, sve češće mora sebi ,a i drugima moram reći:“ Jako bih voljela , ali ne mogu“. Možda je već trideset ili više godina prošlo od te posebne noći koju ne mogu zaboraviti. U Jeruzalemu je već sve spremljeno za veliki blagdan pashe, spomen na veliko izbavljenje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva. To za mene opet znači goste i puno posla. Radije bih i ja sa hodočasnicima išla u Jeruzalem, da s njima zajedno slavim. Od Betlehema do Jeruzalema je samo par dana hoda – ali zar to netko kuca na vratima? Otvorila su se vrata. Mladi čovjek je stupio unutra. Mogao je imati oko tridesetak godina. Opazio me. Kako je drugačije gledao na mene, ne onako kako inače muškarci znaju. Bez razmišljanja, onako spontano izleti mi :“ Ti si taj, Dijete Mira?“ – „Da, ja sam taj“- odgovori. „Tu sam se rodio.“ „Da“ - govorim tužno, ipak prepuna čuđenja - „ ali ne kod mene. Ne u mojoj kući. Naša je kuća bila prepuna, a muž pak…“ - prestajem, naime ne želim se tužiti, pošto je moj muž učinio točno to, što bi i većina muškaraca učinila, jer su ih tako odgajali. „Znam“ – reče – „znam. Zato sam i došao. Znam, da ti radi toga patiš. Tako bi rado učinila nešto, te misliš da ne možeš. I tako se osjećaš svaki dan. Osjećaš svoja ograničenja – srce, starost, granice života. Misliš, da ja to ne znam? Misliš da ne znam, kako je to?“Tada mi polako pristupi bliže, i tiho mi kaže:“Još bi jako volio ostati zajedno sa svima onima koje jako volim. I zbog onih bi morao ostati, koji čekaju na mene, na primjer kao ti i još zbog mnogih drugih. Ali ne mogu. Vrijeme mi je isteklo. U Jeruzalemu već gotovo stoji križ, i čeka mene. Da, tu sam rođen. Ne u tvojoj kući, ne kod tebe. Ali zbog tebe sam se rodio i zbog svakoga, koji teško podnose svoj nemir i koji pate radi toga i radi onih koji se ne mogu suočiti se sa svojim granicama. Cijeli život čeznula si za mnom. A nisi ni bila svjesna da sam ja uvijek bio tu. Nemirno i s čežnjom si živjela, pritom si bila često tužna. Iako to nisi ni znala, ja sam bio tvoj mir! Nisam se rodio kod tebe, nedvojbeno, ali zbog tebe i u tebi sam se rodio. Sada moram poći, dat ću i za tebe svoj život. Vidjet ćeš, u meni pronaći ćeš svoj mir.“

Tiho je izašao u noć, tako, kako je i došao. A ja stojim tu, i samo razmišljam o njegovim riječima koji odzvanjaju toliko posebno i nezaboravno.