© Copyright www.rkczg.hr

Mislim da svi mi znamo kako je mnogo lakše voljeti one koji nas vole. Čak ponekad i kad nam se neka osoba i ne dojmi previše, ukoliko čujemo kako nas hvali i kako lijepo mišljenje ima o nama, onda i mi promijenimo svoje mišljenje o toj osobi, i odjednom i mi nju zavolimo.

Lako je na ljubav odgovoriti ljubavlju- iako, ako smo iskreni- ni u tome baš ne uspijevamo kako treba. Jedna curica je pisala Bogu pismo i pitala ga je: 'Bože, kako je moguće da ti voliš baš sve ljude, kad je meni ponekad tako teško voljeti i svoga brata?' To je kod djece ono najljepše, njihova iskrenost, otvorenost- ne srame se postaviti takva pitanja- a ovo pitanje je jako dobro! Zar nije čudo što nas Bog sve toliko ljubi- mi tu ljubav ničime nismo zaslužili, zaslužili smo čak suprotno, a ipak, što god učinili neće umanjiti Božju ljubav prema nama. U tome možemo vidjeti veličinu Božju, veličinu Božje ljubavi. On, savršen, ljubi nas nesavršene toliko da je svoga Sina poslao da položi svoj život za nas. Toliko nas ljubi da ga mi nedostojni, uistinu nedostojni-možemo zvati Ocem. A mi, mi često puta imamo poteškoća voljeti i svoje najbliže. Znamo se naživcirati zbog bilo kakve sitnice, i kad se radi o obitelji, onda smo toliko slobodni da ne razmišljamo kakve posljedice će imati naše riječi, ili naša djela, da li smo ih time povrijedili. Ne trudimo se birati riječi ili paziti kako se ponašamo, jer, to je obitelj- oni nas moraju voljet takve kakvi jesmo. Samo što moramo priznati, ponekad nas je teško voljeti kad se prepustimo lošoj volji. Tako gledano, možda nama i je dostignuće već to- voljeti one koji nas vole! Ali ako je tako, onda zapitajmo se gdje odlazi ljubav Božja kojom nas on ispunjava? Ljubimo jer nas je on prvi ljubio, imamo ljubavi u sebi jer nam ju on daruje u izobilju- neograničeno, bezuvjetno- znači imamo u sebi dovoljno ljubavi za cijeli svijet, toliko ljubavi da nas to treba ispuniti i radošću i srećom i Kristovim mirom, jer imamo sve, baš sve! Bog nam daje sve što nam je potrebno i ne štedi na nama, a on je ljubav, naš nebeski otac je ljubav- sebe nam daje, a mi ga često puta znamo odbiti. Ponekad jednostavno ne želimo voljeti- ne želimo voljeti nekoga tko nas ne voli, jer zašto bismo svoju ljubav trošili na takvoga? Zašto bismo svoje vrijeme trošili na takvoga? Ali zašto bi Bog svoju ljubav i svoje vrijeme trošio na nas? Ljubav nikada nećemo potrošiti jer je njezin izvor vječan, i ne može isušiti. Tamo gdje se ljubav ulaže, tamo se kasnije neće dobiti za uzvrat mržnja. Nitko te neće mrziti zato što ga voliš, tako da ljubavlju nikome ne nanosiš zlo, niti ikoga time vrijeđaš! Moramo biti svjesni da je ta ljubav koju imamo u sebi Božji dar nama, da bez njega mi ne bismo znali što je to ljubav, kakav je to osjećaj, što to uopće znači. Nemojmo taj dar držati samo za sebe i naše najbliže- ne budimo škrti kad je ljubav u pitanju- jer barem je u ljubavi tako da što više daš, to je više dobiješ!

Ovdje piše: „Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati?Zar i carinici ne čine to isto? Ako jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani ne čine isto? Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“

Jasno je da lažu svi oni koji tvrde da vole sve ljude! Na to mogu samo reči- lako je voljeti one koje nikad u životu nisi sreo, ne znaš ih i nikad nisi morao s njima biti u istoj prstoriji i pričati. Ma lako je voljeti sve ljude- sve one koje ne znašJ

A onda se prisjetiš nekih prošlih godina, i kako ti je tadašnja prijateljica ili prijatelj učinila nešto nažao, i ode sva ta tvoja imaginarna ljubav prema svim ljudimaJ Već smo našli jedan izuzetak- e, da još i dalje tražimo, znamo i sami da bismo na prste mogli nabrojiti ne one koje ne volimo, nego one koje volimo.

Ljubi svoga bližnjega- ljubi svoje neprijatelje- to nije te jedno te isto. Naravno da ne možemo iskreno i cijelim srcem voliti svoje neprijatelje- ali ne smijemo ih mrziti, ne smijemo ih ne voljeti jer imaju nešto protiv nas. Trebamo se prema njima isto tako ponašati kao prema našim bližnjima, trebamo i moliti za njih. Ako nam to čudno zvuči onda mora da smo zaboravili na Krista Isusa i što je on učinio za sve nas. On da je mrzio sve svoje neprijatelje ili da ih samo nije volio- ne bi otišao na križ da nas spasi. Ne bi sigurno umro za nas i mi ne bismo bili spašeni. A dok su ga ponižavali, pljuvali, udarali- on je molio za njih. I to je što traži od nas. Mi ne možemo biti savršeni poput njega, ne možemo biti savršeni poput našega nebeskog Oca dok živimo ovdje na zemlji- ali uzmimo ovo kao pokazatelj da nije na nama da biramo tko treba biti voljen a tko ne. Nije na nama da sudimo i osuđujemo, što god nam netko napravio- jer mi znamo da će pravde biti za sve što je učinjeno- ako ne sada, ovdje na zemlji, onda u onaj dan- gdje će se svima pravedno suditi.

Zato ljubimo svoje bližnje- opraštajmo jedni drugima, jer ako ne oprašatamo jedni drugima, kako možemo očekivati da će nam naš nebeski Otac oprostiti naše prijestupe? Ali ne samo zbog toga- opraštajmo jedni drugima jer ako ne opraštamo i to od svega srca, onda ne možemo ni potpuno voljeti. Nismo ni mi baš besprijekorni, koliko nam god to teško bilo prihvatitiJ I nama drugi mnogo toga oproste i ne spominju se toga više. Barem bi tako trebao izgledati oprost- prečesto oprostimo jedni drugima a onda se toga iznova spominjemo kad nam odgovara. To nije oprost- oprostiti znači zaboraviti da se to ikad desilo- osjećati prema toj osobi što si osjećao i prije toga. Oprost je vraćanje na prvobitno stanje, na stanje prije nego što je uzburkano nečim.

Ništa izvanredno ne činiš ako voliš samo one koji tebe vole- istina, ali kao prvi korak- među mnogo, mnogo koraka koje trebamo naprviti, kao prvi korak pokušajmo barem to usavršiti- da volimo one koji nas vole, ali da ih volimo bez obzira na sve, da im oprostimo sve što su nam nažao učinili, ako jesu; da se više nikad ne spominjemo njihovih prijestupa, da ih volimo tako kako mi želimo biti voljeni. A onda, kada postanemo barem malo bolji u tome, ponašajmo se jednako tako prema svima ostalima, pokušajmo to onda primijeniti i na ostale ljude oko nas.

Ako ćemo gledati po zasluzi, davati po zasluzi, dijeliti po zasluzi, voljeti po zasluzi- tko bi od nas išta imao? Da li bi itko od nas postojao uopće? Da idemo po zaslugama, nitko ništa ne bi imao i ništa ne bi mogao dati. Ljubav ne gleda na zasluge- ljubav se ne može zaslužiti. Zato ne moramo ni čekati na savršenog kandidata, vrijedna naše ljubavi jer takav ne postoji. Budimo više poput našeg Gospodina Isusa Krista- ljubimo svoje bližnje kao same sebe, ljubimo Boga Oca cijelim našim bićem, i stvaljajući njega na najvažnije mjesto u našem životu- ljubimo i one koji nas ne vole, koji nas mrze, koji nas proganjaju- jer uz Boga i njegovu pomoć, njegovu milost i ljubav- jedino tako je moguće to postići. Ako želimo biti prepoznati kao djeca Božja moramo se po nečemu istaknuti, izdvojiti od ostatka svijeta- mora nas se po nečemu razaznati- a to je upravo to- ljubav je odgovor- ljubav bi uvijek trebala biti odgovor, o čemu god se radilo!

Mrziti nekoga- neću reći da nije kršćaniski- to svi znamo, ali mrziti nekoga nije zdravo. Nisam nikad nikog mrzila, ali bilo je ljudi koji mi se ni malo nisu sviđali, uglavnom oni koji su me ismijavali i ponižavali, ali nisam ih mrzila. Ne mogu iz iskustva pričati- ali ja si mržnju zamišljam kao bočicu otrova u tijelu. Što ju duže držiš u sebi to je opasnije po tvoj život. U početku se čini tako bezopasno, ne primječuju se štete, a onda, kako vrijeme nagriza bočicu približuje se ono neizbježno- otrov počinje curiti i širiti se ciijelim tijelom, dok ga napokon cijelog ne obuzme i dok ne izgubiš kontrolu nad svojim tijelom i životom. Tako djeluje mržnja- izjeda te iznutra, malo po malo, i ako ništa ne učiniš, mržnja prevlada, ispuni te i upravlja tvojim životom. Mržnja je nezdrava, i najviše štete nanese onome koji mrzi, jer taj gubi kontrolu nad svojim životom- više nema ni ljubavi, ni radosti,čak ni tuge, ni boli- ničega osim mržnje. A to nije život.

Koliko god nam teško bilo- ali pokušajmo barem eto jedan tjedan- ovaj sada- pokušajmo se prema svima ponašati tako, kako bismo mi htjeli da se drugi prema nama ponašaju! Primjenimo ono zlatno pravilo- čini drugima što želiš da drugi tebi čine!

Tako bismo u biti svakodnevno trebali živjeti, ali pogledajmo istini u oči- ne uspijeva nam najbolje. Možda neki i misle kako im to dobro ide i da se toga drže- preispitajmo se koliko smo uistinu dobri prema svojim bližnjima, koliko im stvarno pažnje posvećujemo, koliko im ljubavi damo, koliko si vremena uzimamo za njih i na koji način pričamo s njima. Preispitajmo svoju savijest- da li smo stvarno živjeli po tome, da li smo stvarno ljubili koliko smo mogli, da li smo pomagali i davali koliko smo mogli? Mislim da ćemo svi doći do istoga zaključka- nismo! Uvijek možemo bolje- zato kažem, uzmimo si kao zadaću da se više koncentriramo na naše ponašanje prema svojim bližnjima. Jer teško nam je ponekad vidjeti naše ponašanje, u biti, mislim da je i problem u tome što ne možemo vidjeti kako se ponašamo- zao nam je tako lako suditi drugima- njih vidimo. Da sebe vidimo potrebno nam je pomagalo- ogledalo, fotoaparat, videokamera, da sebe vidimo trebamo pomoč. Ta spoznaja me kao malu zaprepastila- nisam nikome rekla za toJ Shvatila sam da ako po ničem drugom- posebna sam po tome što sebe ne mogu vidjeti,sve ostalo vidim i promatram, ali sebe i svoje ponašanje ne mogu promatrati,mogu jedino razmišljati o svome ponašanju. Ali sam isto tako došla do zaključka da je tako svakome, da najvjerojatnije svatko ima taj osjećaj da je poseban zbog toga- u biti shvatiš da si to ti- nije bitno kako izgledaš, ni ne moraš se vidjeti, ali postaneš sebe svjestan. Druge vidiš i možeš ih promatrati i gledati na njihovo ponašanje, mimiku, gestikulaciju, ali pošto sebe ne možeš vidjeti, ne možeš znati kako djeluješ na druge, kako te drugi doživljavaju, kako te drugi vide. Mislim da je to većinom problem zašto tako brzo sudimo o drugima, a svoje greške, doslovno, ne vidimo, ne doživljavamo ih. Trebamo jedni druge gledati Božjim očima- jer onda tek vidimo koliko je svaki pojedini od nas dragocjen i vrijedan, i onda tek možemo zaista voljeti svoje bližnje kao same sebe, jer su isti kao i mi, ništa gori i ništa bolji. Kada bismo jedni druge gledali kroz Božje oči- ne bismo mogli drukčije nego voljeti, prigrliti, prihvatiti svoje bližnje i živjeti u slozi i miru. Imajmo na umu da samo zato što sebe ne možemo vidjeti i promatrati, to ne znači da si možemo progledati kroz prste- pazimo kako se ponašamo, što govorimo, i kako se odnosimo prema svojim bližnjima. Neka to bude po zlatnom pravilu, neka to bude po najvećoj zapovjedi, neka bude onako kako treba biti- a treba biti po Božjoj volji, njemu na slavu! AMEN!