© Copyright www.rkczg.hr

Prije nego promotrimo molitvu koja je poznata u kršćanskom svijetu kao molitva Oče naš postavljam pitanje što je to molitva?…

Molitva je riječ, promišljanje, uzdisaj, hvalospjev (…) koju osoba upućuje svevišnjem Biću – Svemogućem Bogu. Ona je najvažnija sastavnica duhovnog života svake osobe koja promišlja vjeru u Boga. Po molitvi primamo blagoslove od Svemogućega, po njoj otkrivamo otajstva Milosti i bolje spoznajemo naume Svevišnjeg. Molitva može imati i terapeutsku ali i samoanalitičku svrhu, dok molimo možemo promišljati o različitim životnim situacijama u kojima se nalazimo te što smo činili dobro, a što bi trebalo popraviti.

Da bi molitva bila učinkovita ona treba biti promišljena i dvosmjerna, osoba govori Bogu ali i Bog progovara. Ovdje ne želim ¨govor¨ ograničiti na usmeno prenošenje misli nego nam služi kao sinonim za prenošenje ideja na različite načine. Ako bi ju morali definirati onda bi mogli reći; molitva je komunikacija s Bogom. Riječ komunikacija dolazi od lat. communicare, što znači učiniti općim. Kad kažemo da sa nekim komuniciramo onda mislimo kako nekomu nešto priopćavamo, s nekim smo u vezi, spojenim smo … Upravo bi to trebala biti molitva, sjedinjenost našega duha s Duhom, primanje kako bi došlo do davanja odnosno prenošenja.

Moliti se može na različite načine. Sa sigurnošću možemo zaključiti da položaja tijela nije preduvjet da bi molitva bila valjana i uspješna. Moliti se može u različitim položajima ali da bi nas se čulo treba slušati. U takvom aktivnom odnosu nesavršeno uspostavlja kontakt sa Savršenim, prolaznost susreće Vječnost, a duša biva pročišćena i obnovljena. Molitva je karika po kojoj susrećemo Svemogućega i otkrivamo otajstva vječnosti te postajemo djelom ¨nebeskih prostranstava¨. Molitva treba biti bilo srca ali i promišljanje uma. Molitva koja je iz srca, a bez uma je poput jeke, ako se moli umom, a srce pri tomu ¨isključi¨ onda imamo ritual bez biti.

Zanimljiva i poučna smjernica za molitvu nalazi se u I. Pt 4,7. Ovdje se naglašava potreba ovladavanja nad svojom osobom te trezvenost uma kako bi bili u stanju moliti. Dakle izgrađivanje stabilnosti i rad na osobnosti je potreba kako bi na pravi način upućivali svoje molbe Bogu.

Na dva mjesta u evanđeljima nalazima zapise koji nam opisuje molitvu koja se naziva "Oče naš". Prvi zapis nalazimo u Evanđelju po Mateju 6,9-13, drugi u Evanđelju po Luki 11,2-4.

Zapis u Mt je duži i cjelovitiji. Započinje od 5., a završava 15. stihom. Evanđelista iznosi detalje koji pomažu pri jasnijem promišljanju o molitvi te daje smjernice o tomu koje stavove valja imati glede molitve. Stav koji je negativa je licemjerstvo. Licemjer je svaki onaj koji se predstavlja dobrim i ispravnim, te riječima izražavajući ispravne i moralne stavove prikriva svoju pravu prirodu koja nije takova. Za takovu osobu se kaže da je hipokrit, himbenik ili podlac. Licemjerstvo je, u primjeru ove molitve, uočljivo u nakani da se pred drugima izriču patetični vjerski zazivi, to sve potaknuto potrebom da se bude viđen i poslušan od ljudi, ali ne od Boga. Za one koji su motivirani takovim težnjama molitva u skrovitosti je nedostižan ideal, ali i potreba, a mnoštvo izgovorenih riječi ma koliko bile glasne vjerojatno ne dopiru dalje od stropa.

U Mt 6,9 Gospodin poučava svoje sljedbenike kako moliti,    u religijskom tumačenju te riječi ona znači razgovarati sa Božanstvom u cilju zamolbe za pomoć, a to se čini u obliku zamolbe, zaziva, razgovora, molitve.

Gospodinova molitva može poslužiti kao smjernica i pomoć da se nauči moliti, u njoj uočavamo koji su važni dijelovi molitve.

Početak molitve glasi: Oče naš, koji jesi na nebesima! Zanimljivo je kako se Bog oslovljava i gdje ga se smješta. To što Gospodin Isus, Boga oslovljava sa Oče daje Stvoritelju dimenziju osobnog i prisnog božanstva te kršćanstvo čini bitno drugačijom religijom. Bog nije samo moćni stvoritelj, sveznajući Bog, onaj koji kara i stvara nego je blizak jer je otac. Upravo po tomu što je Bog i otac on je prisan prema ljudima, kao u analogiji o dobrom roditelju koji skrbi za svoje dijete Boga možemo doživljavati kao onoga koji se brine i želi pomoći. Bog je u ovoj molitvi smješta u nebo, ne želi se poručiti da je On doslovno smješten na nekomu oblaku, iako se upravo tako često puta u umjetničkoj slobodi i laičkoj jednostavnosti oslikava, nego naglašava da je blizak i dobar Otac ipak daleko više od nas, a da smo mi, iako njegova djeca, ipak daleko niži od njega.

Nastavka molitve glasi: Sveti se ime tvoje! U Staromu Zavjetu Božje ime je govorilo o karakteru i biti Boga. Ako se uzalud spominjalo, proklinjalo ili ismijavalo značilo bi da se samog Boga ismijava ili proklinje. Zbog toga se Božje ime nikada nije smjelo izgovarati uzalud, psovati ili na neki drugi način ponižavati. Ipak veličati i zazivati Božje ime u potrebi i molitvi je dozvoljeno i poželjno.

Nadalje; Dođi kraljevstvo tvoje! Kraljevstvo Božje je spiritualna i materijalna kategorija. Materijalna se očitovala samo djelomično, u potpunosti će se očitovat tek nakon ponovnog Kristovog povratka. Za našu svrhu spiritualan dimenzija je važnija. Ideja koja se ovdje nazire kada se govori o molitvi je potreba i naglasak da se moli za vladavinu Božju nad ljudima. Kralj je onaj koji vlada nad određenim područjem, a kraljevstvo je područje njegove vlasti. Ljudi su dio Božjeg kraljevstva sam ako On vlada u njihovim životima, oni koji su dio božjeg kraljevstva pripadaju Njemu. Zbog toga bi trebalo moliti, ali više od toga biti prijemljiv da Bog vlada u našim životima. Tu je početak duhovne obnove, a onaj koji je duhovno obnovljen istinski je sretan i zadovoljan.

Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Bog je prisuta svugdje jer jedan od njegovih atributa je sveprisutnost. Ipak malo je od njegove volje ostvareno na zemlji. Ratovi, socijalne nepravde, netrpeljivosti, mržnje i terorizam odlike su današnjeg društva, sve je to suprotno Božjoj volji. Njegova volja je: mir, pravednost, pravda, blagostanje zapravo osobni i društveni blagoslov.

Kruh naš svagdanji daj nam danas! Bog se brine za sve pa i za naše najpotrebnije materijalne potrebe. Moliti za materijalne potrebe je ispravno ali njih valja vjerom primati i radom ostvarivati što ne treba zanemariti.

Svaka osoba iskusila je u životu povredu, ponekad povrijede zadaju najbliži, njihove su najteže jer ¨pogađaju najdublje¨. Gospodin kao odličan psiholog i duhovni pedagog u molitvi uči: Opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! Neko je dobro zaključio da opraštati treba zbog psihičkog zdravlja. Kad opraštamo onda se rasterećujemo, bolno iskustvo ostaje ali pouka pomaže da razlikujemo dobro od zloga, budemo svjesni kako smo i mi nesavršeni.

Prokušane osobe, pod uvjetom da su u kušnji ostale i opstale, su izgrađene, učvršćene i ojačane iskustvom. Kušnje i napasti mogu pomoći, mogu izgraditi te iz teških životnih situacija ako se ustraje životne pouke naučiti steći taku vrstu znanja koje se ni na najboljim fakultetima ne dobiva. Napasti i kušnje su dio svakodnevnog života, Bog nas od njih može očuvati, kroz život voditi.

Zbog toga valja moliti, vjerom primati, u pamet prizivati: Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!