|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Možete po tom, kad to čitate, upoznati moj uvid u Tajnu- Krista- koja u prošlim vremenima nije bila saopćena ljudima kako ju je sada Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima: da su pogani baštinici iste baštine, udovi istog tijela, dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću, kojoj sam postao službenik po daru Božje milosti koja mi je dana djelatnošću sile njegove. Meni manjemu od najmanjega među svima svetima dana je ova milost: da poganima navijestim neistraživo Kristovo bogatstvo… Apostol Pavao ovu poslanicu piše Efežanima kao zatvorenik. Trebamo znati da je Pavao baš u Efezu proboravio najduže vrijeme i propovijedao, navještavajući Radosnu vijest. Isto tako bitno je razumjeti i okolnosti u kojima se on tamo našao. Efez je u to vrijeme bio raskošan grad, sjedište vlade, uz to i trgovački centar, no ujedno je bio i centar poganske religije, kriminala i praznovjerja. Kaže se da je Efez bio najpraznovjerniji grad od svih gradova. Dijanin hram- jedno od sedam svjetskih čuda- bio je najveći znamen Efeza. Taj hram je imao pravo davati azil. To znači da ako je neki čovjek počinio zločin ali u bijegu uspio doći do tog hrama- zakon mu nije mogao naudit. No kasnije se ta granica pomakla i bilo je jedno cijelo područje oko hrama gdje je taj azil vrijedio, te je to mjesto postalo utočište kriminalaca i bespravlja, a prvobitno je bilo smatrano svetim. No ipak, taj hram je bio posjećivan od brojnih ljudi. Mnogi su čak dolazili izdaleka samo da bi mogli prisustvovati slavljenjima koja su bila veoma čudna a i vulgarna. Bilo je još mnogo čudnih stvari, nazora i uvjerenja u Efezu, ali ovo sam nabrojala samo da možemo bolje razumjeti kako je bilo apostolu Pavlu kada je došao među njih navješćivat Radosnu vijest. No, usprkos svim tim preprekama on je tamo uspio osvojiti jako mnogo ljudi za Gospodina Isusa. Čak je toliki broj ljudi uzvjerovao da su bankrotirali mnogi zlatari koji su od zlata izrađivali male Dijanine hramove i prodavali. U tekstu koji smo pročitali možemo uočiti zanimljive stvari. U trećem poglavlju od šestog do osmog retka čitamo slijedeće: …da su pogani baštinici iste baštine, udovi istog tijela, dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću, kojoj sam postao službenik po daru Božje milosti koja mi je dana djelatnošću sile njegove. Meni manjemu od najmanjega među svima svetima dana je ova milost: da poganima navijestim neistraživo Kristovo bogatstvo… Kada ovo čitamo, zanimljivo je razmisliti o apostolu Pavlu prije susreta sa Gospodinom Isusom Kristom. Naime, svi mi znamo da je Pavao bio žestoki progonitelj crkve. No isto tako moramo znati i zašto je toliko mrzio kršćane. Pavao je bio Židov, farizej. U to vrijeme farizeji su bili najpoštovaniji i najcjenjeniji među Židovima, jer su oni bili jednini koji su se stvarno strogo pridržavali Zakona. Sama riječ farizej prevedeno znači- odvojeni, a pošto su oni sebe smatrali izabranima, odvojili su se od ostalih, običnih ljudi, jer su ih smatrali grešnicima. Ali još gore je bilo to što farizeji nisu htjeli imati ikakvog posla sa ljudima koji nisu bili isto toliko striktni kao oni, sa onima koji se nisu sasvim držali Zakona. Farizeji nikada ne bi pustili takvog čovjeka u svoju kuću niti bi ulazili u njegovu; ne bi ništa kupili od njih niti im nešto prodali. Smatrali su ih toliko grešnima da nisu dopustili čak ni da njihova haljina dodirne takvu osobu, da se ne bi onečistili. Također su smatrali da obični ljudi neće imati nikakvog udjela u uskrsnuću mrtvih. Upravo takav je bio i Pavao. No, zašto je toliko mrzio Isusa Krista? Pa, kao prvo zato što je Isus Krist tvrdio da je on Mesija, izabranik, pomazanik Božji. Židovi su sebe smatrali izabranicima Božjim i mislili su da su jako povlašteni u Božjim očima, i zbog toga su maštali o tome da će jednog dana biti najbrojniji narod na cijelome svijetu. Dakle, oni su očekivali jednu vrstu političkog Spasitelja, koji će voditi židovsku vojsku kroz svijet i učiniti cijeli svijet jednim carstvom nad kojim bi Židovi vladali. To je i uključivalo shvaćanja da će se svi pogani pogubit ili da će ih se postaviti za sluge Židovima. No, bilo kako bilo, Židovi su očekivali jednog moćnog i snažnog vođu kao Mesiju. A Isus Krist- završio je na križu kao zločinac. U samom Židovskom Zakonu piše da je obješeni na križu prokletstvo Božje. Zato je to Pavlu bila čista besmislica da netko čovjeka koji je bio razapet smatra Sinom Božjim, Mesijom. Da to bolje razumijemo, možemo si to zamisliti kao da u današnje vrijeme uzmemo nekog čovjeka osuđenog na smrt zbog nekog zločina i zahtijevamo od ljudi da vjeruju da je jedino on govorio istinu, onu pravu istinu i da njega trebamo smatrati gospodarom života. Tako je za Pavla cijeli temelj kršćanstva bio laž koju se trebalo što prije moguće iskorijeniti. A kao drugi razlog Pavlove mržnje prema Gospodinu Isusu Kristu jeste: ako je Isus Krist stvarno bio u pravu što se tiče Boga i dobrog života, ugodnog Bogu- to bi značilo za Pavla da je on a s njim i svi pravovjerni Židovi u krivu. Jer temelj pravovjerne židovske nauke jeste, da ako se čovjek drži Zakona onda ugađa Bogu. Znači, ako se mole svaki dan po pet puta u određeno vrijeme, ako se drže zakona o suboti sa svim svojim detaljima, ako sve te zakone drže i nemaju nikakva posla sa onima koji se ne pridržavaju Zakona, onda ugađaju Bogu. A isus Krist je taj ceremonijalni Zakon ukinuo. Njegovi učenici su radili subotom stvari koje proturječe Zakonu, a i sam nije poštovao taj Zakon liječeći bolesne u subotu. Ovdje je zanimljivo napomenuti da su farizeji, u svojoj revnosti i tolikoj želji da se što bolje pridržavaju Zakona, taj zakon o suboti proširili. Uzeli su 4. Božju zapovijed i onda raspravljali o tome što je to rad. Našli su čak 39 definicija rada i onda raspravljali o svim mogućim kombinacijama. Na primjer, bilo je zabranjeno subotom podići išta teže od smokve. Djecu svoju su naravno smjeli podići ali onda su se pitali da li smiju podići dijete ako ono drži smokvu u ruci i tako dalje. Toliko su raspravljali o tome da je na kraju ispalo tako da subotom ne smiješ bolesnom čovjeku pomoći ukoliko nije u smrtnoj opasnosti, ali ako ti vol ili bilo koja druga životinja upadne u jamu, nju smiješ izvući. Sve u svemu možemo vidjeti da su Božju zapovijed o svetkovanju subote toliko izobličili da nije više ličila na Božju riječ nego je postala farizejski zakon. Gospodin Isus se družio sa carinicima, grešnicima, ulazio je u njihove kuće, jeo s njima za istim stolom i zato je i sam bio smatran grešnikom.
Još gore je bilo to što su Rabini, to jest, učitelji, imali izreku da ako bi se Izrael samo jedan dan uspio savršeno pridržavati Zakona, da bi onda Mesija došao. A vidjevši što Isus Krist radi- smatrali su da nanosi neviđenu štetu jer dovodi do kašnjenja dolazak kraljevstva o kojem su sanjali i zbog kojeg su živjeli pod takvom disciplinom. I kada je zbog svega toga Pavao počeo proganjati kršćane, on je smatrao da on čini Božju volju, da time požuruje dolazak Božjeg kraljevstva među ljude i da uklanja sve prepreke tome. Progonivši skoro sve kršćane iz Jeruzalema, čuo je da u Damasku postoji jedna jaka zajednica kršćana. Pošto je Damask bio izvan Palestine, točnije rečeno u Siriji, Pavao je prije nego što išta može poduzeti, morao dobiti ovlaštenje Sanhedrin- glavnog suda Židova, što je i dobio. Krenuo je na taj put koji je pješke najmanje tjedan dana udaljen, sa namjerom da progoni kršćane a došao u Damask kao Kristov sluga, slijep i nemoćan. Sam Isus Krist mu se na putu ukazao i pozvao ga da navještava njegovo ime "poganima, kraljevima i sinovima Izraelovim"- kako možemo pročitati u Djelima Apostolskim 9:15. Kako je Pavao bio slijep, te nije ni jeo ni pio već tri dana, Gospodin je poslao jednog učenika imenom Ananija da na Pavla položi ruke. Možemo si mislit kako se Ananija osjećao. Naravno da je Pavao već bio poznat kao progonitelj kršćana a i znalo se da je dobio dopuštenje od Sanhedrina da sve kršćane koje nađe odvede u Jeruzalem. Ali kada Ananija dolazi da položi ruke na Pavla, prve riječi su mu bile: Brate Savle! Ananija je znao Pavlovu prošlost i sve što je učinio sa kršćanima u Jeruzalemu i znao je s kojom je namjerom krenuo u Damask i mogao je doći do njega pun sumnje ili pun ljutnje zbog svega što je učinio i htio učiniti, ali on ga oslovljava sa brate. To je bio velik dokaz kako kršćanin može oprostiti. Pavle je tada progledao i počeo je navješćivati po sinagogama da je Isus Krist Sin Božji. A kada pročitamo u poslanici Efežanima 3:6-8, on kaže da je njemu "manjemu od najmanjega među svim svetima dana milost da poganima navijesti neistraživo Kristovo bogatstvo". On, koji je pogane smatrao najvećim grešnicima, koji nije dopustio da mu i jedan vrh haljine dotakne takvoga, on sada smatra milošću da poganima može navijestiti to neistraživo Kristovo bogatstvo. On, taj isti Pavao koji je bio toliko ponosan što je farizej i bio uvjeren kako je on privilegiran u Božjim očima jer vrši Zakon, taj isti Pavao sada sebe smatra i naziva: manjemu od najmanjega među svim svetima. To nam govori o Božjoj milosti i kako je Bog u stanju učiniti čovjeka poniznim, a da svoju službu koju je dobio uzvisuje i smatra milošću Božjom što je baš njega za tu službu izabrao. Kada pogledamo prošlost apostola Pavla i kada ga usporedimo sa onim kakav je postao nakon obraćenja, koliko je patio radi imena Isusa Krista i čak na kraju završio u zatoru, odnosno živio kao zatvorenik, vidimo koliko mu se život promijenio kroz milost Božju. S ljudskog gledišta nikad ne bismo rekli da bi Bog mogao izabrati svog progonitelja za apostola. Zato nema takvog grešnika koga Kristova milost ne može podignuti; a koga Krist podigne, pozove, odmah i šalje u službu. "Biti ćete mojim svjedocima" rekao je svojim učenicima. Svaki kršćanin pozvan je da nekom drugom svjedoči za Krista da bi ga Kristova ljubav i milost prigrlila i spasila. Zato budimo vjerne sluge Božje i prihvatimo se službe koju nam je sam Isus Krist dao. AMEN! |
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||