© Copyright www.rkczg.hr

Skoro svake nedjelje u liturgiji možemo čuti te riječi- gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti. Piše- GLE! Ali da li mi to vidimo? Da li je to naša stvarnost ili su to samo neke idealističe riječi? Gle, kako je DOBRO i MILO kao BRAĆA zajedno živjeti.

To stvarno lijepo zvuči, bilo bi lijepo da je to istina i sigurno bi svatko od nas volio tako se osjećati među kršćanima- kao među braćom i sestrama, no to nije naša stvarnost. Naša stvarnost je distanca, predrasude, netolerancija- među kršćanima. Da, ovo je rimokatolička država da to tako nazovem- tko god se smatra Hrvatom taj je ujedno i rimokatolik i mnogi čak ni ne znaju što su to protestanti, tko su evangelici i reformirani, tko su oni koji ne pripadaju rimokatoličkoj crkvi- i tako nastaje određena distanca među kršćanima kada se susretnu dvije različite denominacije. Nema veze što ne znaju točno koje su tu razlike, niti ih zanima, „ali onaj koji ne vjeruje isto kao ja taj nije pravi vjernik“. Takav stav mnogi imaju- čovjek se doslovno zaprepasti koliko njih ima baš takav stav- sve ravnaju po sebi- tko nije poput njih taj ne pripada u njihovo društvo. Kako je samo dobro što nismo mi oni koji biraju tko će se spasit; tko će ući u kraljevstvo Božje! Hvala Bogu što on bira, što je on taj koji spasava! Crkva nije neki klub, to nije neko elitno društvo koje se okuplja i gdje samo članovi smiju ući. Crkva je tijelo Kristovo- crkva smo mi ljudi, mi kršćani- nema veze da li smo rimokatolici, reformirani, evangelici, ili iz bilo koje druge denominacije- mi smo prvenstveno i prije svega kršćani- mi svi slijedimo istog Gospodina, istoga Spasitelja, svi smo sljedbenici Isusa Krista i zato svi mi tvorimo njegovo otajstveno tijelo.

Kad sam još bila u srednjoj školi i kad su nas ispitivali što ćemo studirat i što želimo biti- ja sam rekla da ću teologiju upisat. Odmah je počelo ispitivanje kako je to moguće, po čemu se razlikujemo i tako. I onda sam rekla neka slobodno dođu u crkvu pa da vide kako to kod nas izgleda- a mnogi su onako uplašeno rekli- „ma da, pa zar smijem, zar me neće izbacit jer ne pripadam toj crkvi?“ Na to sam se ja zaprepastila, jer nisam mogla vjerovati da netko misli kako ne smije ići ni u jednu drugu crkvu osim u onu kojoj pripada - da će ga se izbacit, otjerat... to je ta distanca o kojoj govorim- kršćani ne znaju kako se ponašati jedni prema drugima, a pogotovo onda ako nisu iste denominacije, ako se možda u nekim stvarima mišljenja razilaze. A ovdje čitamo kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti...mi prvo moramo poraditi na tome da postanemo braća- da nam uđe u srce taj osjećaj da pripadamo zajedno, da tražimo zajedništvo jedni s drugima- nama je potrebno shvatiti što to znači živjeti zajedno kao braća da bismo mogli to učiniti stvarnošću.

Tko god ima brata, sestru ili oboje zna kako je to divan osjećaj imati nekoga kome se sve može reći, s kime se sve može podijeliti. To je ljubav koja ne prestaje ma što god se desilo. To je ona sigurnost da nikad nismo sami pa čak ni onda kada nikog drugog nemamo, kada smo odbačeni od svih ostalih, brat, sestra- naša obitelj je uvijek tu za nas i u obitelji se najopuštenije i najbolje osjećamo. A upravo tako bismo se među svojom braćom i sestrama u Kristu trebali osjećati, upravo tako bismo se jedan prema drugome trebali ponašati- što god da se desi, da smo uvijek tu jedni za druge, da nema osjećaja nelagode kada se treba pitat za pomoć, kada trebamo nekog tko će nas saslušati- mi smo tu da pomažemo jedni drugima i da tako, u zajedništvu, pomažemo svima koji su u potrebi.

Kako u prvoj Ivanovoj stoji pisano: „Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.“ I još: „Ako netko tvrdi:'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!“

Isus Krist nam je zapovjedio da jedni druge ljubimo kako nas on ljubi - a to znači da ne smijemo voljet samo one koji nas vole, nego i one koji nas ne vole, koji nas možda i mrze, preziru, jer takva je ljubav našega Gospodina, takva je ljubav koju od njega primamo i kojom se naše srce hrani iz dana u dan. Nismo stvoreni da živimo za sebe, to nam nije u prirodi- mi imamo potrebu za drugim ljudima, imamo potrebu za društvom, ljubavi, razumijevanjem, komunikacijom- ako to ne možemo naći kod kršćana, ako se među kršćanima netko ne osjeća dobro jer ne nalazi ni ljubavi ni razumijevanja, onda tu nešto ne štima.

Znate kada je Krist rekao: „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje“. On je to učinio, iako nitko od nas nije zaslužio biti spašen od sigurne propasti, on je svoj život iz ljubavi prema nama predao. I zaista, nitko nema veće ljubavi od te.

Na jednom satu propovjedništva smo dobili zadatak da se preko pauze pozabavimo pitanjem koliko smo slični Dobrom Pastiru. I dobili smo na papiru sve karakteristike- daje život svoj za ovce, poznaje svoje ovce i one poznaju njega, ide pred njima i one ga slijede, voli ih, čuva ih, i tako dalje, da ne nabrajam sve. Ja sam to gledala i ostali su to gledali i nitko od nas se nije baš mogao naći u tom opisu- jer uspoređivati se sa Isusom Kristom je jako obeshrabrujuće- ni jednu od navedenih karakteristika se ne može izvući i reći, da, takav sam i ja. Uspoređivati se sa savršenim jest veoma poražavajuće, ali je i potrebno- jer jedino kada shvatimo koliko smo daleko od savršenosti, i koliko smo daleko od onog kakvi bismo trebali biti, tek onda ćemo moći uložiti trud da se mijenjamo, jer prvi korak ka oporavku i ka promjeni jest priznanje, priznati da postoji problem. A kod nas kršćana je problem što mi ne ljubimo svoje bližnje poput sebe, nismo milosrdni prema drugima i ne opraštamo drugima tako lako kako sebi opraštamo. Samo zamislite, banalni primjer - imate lijepu i veoma vrijednu vazu, jako vam se sviđa i dobili ste ju od nekog. Jednog dana ju razbijete slučajno- i evo, već ste si oprostili- nitko se sam na sebe ne ljuti. A sad zamislite isto to, samo da ju je recimo vaš susjed srušio ili netko tko vam je bio u posjeti- odmah bi reakcija bila drukčija. Možda ne bismo rekli što mislimo ali ne bi nam bilo svejedno i možda bi mu zamjerili što nije više pazio i tako, ali sebi smo u stanju sve oprostiti.

Naš problem je što želimo biti učenici Kristovi ali bez cijene učeništva - želimo biti njegovi sljedbenici, ali ne i služiti mu, želimo biti njegovi učenici, ali ne i živjeti po njegovoj volji.

Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti! Gle, kako je to dobro i milo i ugodno biti zajedno i u zajedništvu sa Kristom koji nas sve zbližuje, zbog koga smo se i okupili i zbog kojega smo spašeni. Gledajući tako jedni na druge, kao dio svoga života, kao velika obitelj diljem svijeta, koje spaja nevjerojatna Kristova milost i ljubav, možemo uživati u zajedništvu koje imamo i vidjeti to kao veliki blagoslov. Ljubimo jedni druge kao što Krist ljubi nas! On nas ne ljubi zbog naših postignuća, niti jednog voli više a drugog manje, niti gleda tko ima viši čin, bolju titulu pa da mu se prikloni- on nas sve podjednako voli i ljubav se nikako ne može zaslužiti- ljubav se daje i ona se prima. Mi svoju braću i sestre u Kristu ne volimo zbog toga što su oni divni i krasni i savršeni- nitko nije savršen i svatko ima svoje mane, ali trebamo jedni druge voljeti poradi Krista koji djeluje kroz nas, i koji je svakog pojedinog od nas prigrlio i pozvao k sebi. Mi trebamo voljeti jedni druge jer nas ljubav Kristova drži zajedno i ispunjava, zato što primajući njegovu ljubav imamo u izobilju za dijeliti s drugima. Tko u srcu svom nema ljubavi za ikoga osim za sebe, taj nema Krista u životu, taj ne zna što je to ljubav, ali i takvoga trebamo voljeti, jer ljubav pobjeđuje zlo, ljubav ruši sve prepreke i pruža nadu u svakoj situaciji.

Imali smo predavanje iz psalama i profesor nam je rekao da svatko napiše svoj osobni psalam, iskren i od srca. To je bila večer poezije i plača, kako smo je naknadno nazvali. Ljudi su otvarali svoja srca- jedni pred drugima smo bili potpuno otvoreni, dijelili svoje životne priče, govorili na koji način je Bog djelovao u našem životu i mogu vam reći da u 4 godine fakulteta, da je ta večer bila najdivnija koju smo ikada iskusili. Tada smo svi imali predođbu što to znači da je dobro i milo kao braća biti i živjeti u zajedništvu. Koliko god u te 4 godine bilo neslaganja i nekih razmirica, te večeri nitko nikoga nije osuđivao i ljubav se doslovce mogla osjetiti. Nikad prije si nismo bili bliže, a godinama se svakodnevno viđamo na predavanjima. To je čar zajedništva - da možemo sve one zidove koje godinama gradimo kao zaštitu od boli jednostavno srušiti i pustiti druge u svoje srce; da možemo vidjeti i čuti o tome kako Bog djeluje kroz svakog pojedinca i tako kroz razgovor i druženje izgrađivati se, rasti zajedno u vjeri i osjetiti ljubav Božju u svakom pojedincu. Trebamo svoje bližnje gledati kroz Božje oči, vidjeti ih kako ih on vidi, jer naše oči vide često puta samo vanjštinu i mane, a njegove vide srce, vide što je u čovjeku i vide njegov potencijal.

Zato poput apostola Pavla, nasljedujmo Krista- trudimo se da iz dana u dan postanemo sve sličniji našemu Gospodinu Isusu Kristu. Potrudimo se da manje pozornosti obraćamo na nečije slabosti i mane, a da umjesto toga više ljubimo, više opraštamo i da pomažemo svojim bližnjima koji su u potrebi.

Bog djeluje kroz nas i u nama. Uvijek je s nama i zato kada god se okupimo u njegovo ime to zajedništvo je blagoslovljeno i služi nam za izgradnju. Neka sve što činimo bude na slavu njegova imena! AMEN!