© Copyright www.rkczg.hr

Već se dugi niz desetljeća vodi rasprava o odnosu vjere i znanosti. Sukobi su započeli kada je neuspjeli student anglikanske teologije Charles Darvin izdao, 24. studenog 1859., svoje nadaleko čuveno djelo «O podrijetlu vrsta».

Od tog vremena mnogo se promijenilo. Ljudska se spoznaja usavršila do neslućenih granica, društva su prošla različite procese. Oduševljenje kako će nastupiti doba, znanja i napretka, a znanost postati religija novoga doba, srušena je događajima prvog i drugog svjetskog rata, posebno onim što je nastupilo u zemljama istočne Europe nakon toga. Znanost je, na žalost, često puta bila zloupotrjebljavana, te pomogla razvijanju jednoumlja. Ta je činjenica pokazala kako se svaka plemenita misao može preokrenuti. Vjera u znanost i čovjeka, kao odgovor na sva pitanja, postala su razočarenje. Kada se odbaci vjera u Boga kao konačni i apsolutni autoritet te spoznaja kako se Bogu treba i u konačnosti položiti račun za sve, nastupa duhovno, a potom i opće društveno rasulo.

Sukob znanosti i vjere!?

Marginalne, ali vrlo glasne, skupine dva tabora; tzv. znanstveni i tzv. religijski, vodili su bitku jedni protiv drugih. Prvi su htjeli pokazati kako nema Boga, kako je čovjek nastao čistom igrom slučajnosti, duša i duhovna realnost ne postoje, znanost je odgovor na sva pitanja čovjeka, a religiju treba odbaciti. Suprotstavljeni njima, tvrdili su, a još i sada tvrde kako je znanost od zloga te daju vrlo pojednostavljene odgovore o pitanju vjere i života koji nas okružuje. Sve po sistemu, tako kaže Biblija, ili mi tako vjerujemo. Obje su skupine takovim pojednostavljenim odgovorima izazivali podsmjeh svih onih koji su barem malo promišljali svijet oko sebe.

Dakle; dva, ekstremistička, tabora vode besmislenu bitku: jedni misle da promiču znanje tvrdeći kako ona nema nikakve veze sa vjerom, a vjernike proglašavanju nazadnim i zaostalim. Drugi su oni koji iz vjere izbacuju sve racionalne, spoznajne i znanstvene elemente pa misle da je biti religiozan isto što i neobrazovan. Oni koji tvrde da sve u Bibliji treba doslovno tumačiti i shvaćati podsjećaju na one koji su tijekom prošlih stoljeća progonili sve drugačijeg svjetonazora. Njima suprotstavljeni tvrde kako vjera nije za modernog čovjeka, a «religija samo opijum za mase!» pa su po svemu identični prvima. Zapravo i jedni i drugi predstavljaju relikvije prošlosti i zorno podsjećaju kako svatko treba raditi i promovirati ono u što se razumije, ne govoriti o nečemu i u ime nečega što ne shvaća.

Meni je potpuno nejasno zbog čega se uopće vodi rasprava o sukobu vjere i znanosti? Pojednostavljeno i jezgrovito rečeno. Između vjere i znanosti nema suprotnosti! Znanost pojašnjava materijalni svijet koji nas okružuje, otkriva procese i pomaže razumjeti svijet kojega smo sastavni dio. Ali ne može, niti daje odgovore na pitanja vjere i onostranog. Dok vjera u Boga uvodi te izgrađuje dimenziju čovjeka koja ulazi u područje duha i duhovnosti.

Dakle, možemo zaključiti: vjeru i znanost ne treba sukobljavati, jer nam one pojašnjavaju dvije stvarnosti i pomažu da budemo cjelovita bića; razumijemo svijet koji nas okružuje te spoznajemo onostrano i nadnaravno. To su dva puta koja vode jednom te istom cilju; cjelovitijem i svrhovitijem životu na zemlji!

Silna vjera

Vjera koja je ispravno shvaćena i stvarno doživljena donosi kvalitetne promjene i poticaje za život. Tako u poslanici Rimljanima 1,16, apostol Pavao piše kršćanima u Rimu sljedeće: «Ja se ne stidim evanđelja. Božja je sila na spasenje svakome koji vjeruje!»

Imenica evanđelja te glagol evangelizirati pojavljuje se u Novomu zavjetu više od 120 puta. Uočljivo je to pojam pa zbog toga želimo progovoriti o tomu što je evanđelje, i zašto je bitno. Evanđelje znači blagovijest, sinonimi koji se koriste su; svjedočenje, svjedočanstvo, vijest. To je poruka radosne vijesti o pomirbi Boga sa svijetom; vječnosti sa prolaznošću, savršenstvom sa nesavršenstvom po Gospodinu Isusu Kristu.

Četiri činjenice o četiri evanđelja

Ističemo četiri činjenice, kojima opisujemo i progovaramo o ovoj temi. Kada se govori o evanđelju onda se obično misli na četiri knjige Novoga zavjeta koje nazivamo Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Te su knjige nastale poslije većine poslanica ali su stavljene na početak Drugoga zavjeta. Evanđelja su najtočniji, najbolji i najsveobuhvatniji zapis Isusova nauka, službe i života. Ona nisu biografije u pravom smislu te riječi nego zaseban oblik teološke književnosti koji nazivamo Evanđelje. U njima pronalazimo zapis o povijesnom Isusu koji je za kršćane: Povijest, Sadašnjost, Budućnost i Vječnost. Dakle Božji Sin i Spasitelj svijeta!

Evanđelista Marko u prvom poglavlju govori o tomu kako je Gospodin naviještao Božje evanđelje. Kada pročitamo i promotrimo zapis možemo zaključiti kako evanđeoska poruka označava: navještaj radosne vijesti o dolasku punine vremena koja se očitovala u činjenici dolaska Spasitelja svih ljudi, te navještaja Božje poruke svijetu. Evanđelje je radosna vijest zbog toga što ulijeva nadu i vjeru kako život sadašnjeg vremena ima smisla. Ljudi nisu ostavljeni sami, Bog je došao među njih te ih pozvao na život vjere s Njim.

Treću činjenicu koju uočavamo povezana je sa važnošću evanđelja. Ono je temelj kršćanskog nauka, teologije, života, organizacije i svjetonazora, dakle uporište kršćanske misli i prakse. Neovisno o tomu kada je naviještano istinski navjestitelji prilagođavaju poruke vremenu u kojemu žive bez da temeljnu miso mijenjaju ili odbacuju.

Na kraju podsjećam na riječi, apostola Pavla: evanđelje je sila Božja za spasenje svakome tko vjeruje! Što to znači? Kada čitamo, promišljamo, slušamo i vjerujemo zapisanima istinama ili kada naviještamo, svjedočimo i propovijedamo evanđeoske poruke Bog stvara vjera u srcima onih koje je odabrao za sebe. Evanđelje je sila Božja, donosi blagoslov za život omnomu tko se odvaži vjerovati i nasljedovati put i nauk Gospodina Isusa Krista!