Igor Sekulić

Franjo Asiški (tal. Francesco d'Assisi) ili pravim imenom - Giovanni Francesco Bernardone osnivač je franjevačkog reda. Bio je sin trgovca u Assissiju i majke Francuskinje (odatle navodno ime Francesco, tj. Francuz). U mladosti je vodio veseo, bonvivanski život. Za vrijeme rata s Perugiom pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva teško obolio. U zarobljeništvu i za vrijeme bolesti doživljavao je duboke psihološke promjene koje nalaze svoj izraz u njegovoj novoj koncepciji religioznosti.

Nakon ozdravljenja i proživljenih psiholoških promjena napušta imućnu roditeljsku kuću i odjeven u vreću poslužuje gubavce i popravlja ruševine crkve. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom , pa i luđakom ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu, nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera. Kako bi suzbio tu opasnost papa Inocent III. poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i besprizivno se podlagati Papinu autoritetu odobravana njegovo djelovanje, odnosno potvrđuje 1209. osnivanje novog - franjevačkog reda (znan još i kao mala ili siva braća), čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum . Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda - klarise.

Život Franje Asiškog i njegove prve redovničke braće okitila je legenda (Bonaventurina Legenda major i Legenda minor , Fioretti , Dicta Egidii itd.) mnogim fantastičnim detaljima (propovijed pticama, dobivanje svetih rana na brdu Alverni, putovanje na Istok među saracenske nevjernike). Od neznatne družbe male braće , koja je živjela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za osobnim Franjinim primjerom razvio se još za Franjina života jak red koji djeluje po čitavoj Europi. Međutim, udaljavanje od prvotnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo koji nema sposobnosti vođe i organizatora prepušta upravu reda drugome 1220. godine. No, red se ipak s vremenom raskolio na konventualce (koji su bili za ublažavanje pravila o siromaštvu) i opservante (koji su zadržali zahtjev za siromaštvom). U 19. stoljeću od opservanata su se odvojili kapucini (zbog još strožeg zahtjeva za neposjedovanjem materijalnih dobara). Pored njih nastali su i tercijari ( trećereci ) tj. red čiji članovi mogu biti i žene i muškarci, mogu posjedovati imovinu, stupati u brak i uopće živjeti svjetovnim životom.

Povukavši se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunke (u kojoj je i započeo svoj životni put) on zapada sve češće u zanosno-mistična raspoloženja pa se tako npr. veseli sestrici smrti . Neobična Franjina ličnost i njegova vedra, optimistička pojava u sumornom mraku srednjovjekovne religioznosti bila je tumačena na najrazličitije načine, a njegova sitna asketska figura postaje motiv mnogih slikarskih i kiparskih radova. Možda i zato što je cijeli njegov život obilježen je neobičnim doživljajima. Tako je, između ostalog, natjerao svog prijatelja, brata Rufina (Leon, Rufin i Anđeo bili su njegovi najprisniji prijatelji), da gol prođe ulicama Asiza samo s konopcem oko vrata, a u Bologni se popeo na potpuno novi krov i počeo bacati crjepove na zemlju .

Pjesnik u stilu provansalskih trubadura, autor pjesme Pjesma bratu Suncu ( Cantico del frate Sole ) Franjo se obraća narodnim jezikom i u svojoj sveobuhvatnoj panteističkoj ljubavi prema čitavoj prirodi priprema put oslobođenju umjetnosti od ukočenosti srednjovjekovnih formi. Franjo kao putujući misionar-siromah ( poverello ) i lirik-vizionar kršćansku mistiku obogaćuje novim motivima (stigmatizacija, evanđeoska vjera, božićne jaslice itd.). On je ujedno i nastavljač "heretičkih" učenja Albigenza i Valdenza o apsolutnom siromaštvu, protivnik znanosti, učenosti i samostanskih zidina, a ipak ironičnim obratom povijesne sudbine osnivač reda koji je kasnije stoljećima bio čvrst oslonac inkvizicije. Samo dvije godine (1228.) nakon svoje smrti Franjo Asiški proglašen je svecem. Zbog zaljubljenosti u prirodu ekolozi su ga izabrali za svog zaštitnika, a u svijetu se prepoznaje kao svetac mira.

Zanimljive priče o životu Franje Asiškog možete pronaći u knjizi Johna Moormana Novi cvjetići svetoga Franje (Teovizija, Zagreb, 1995.). Inače, najstariji dokument o Franji Asiškom je alegorijska priča Sveti razgovor blaženoga Franje s Gospođom Siromaštinom . U toj se priči kazuje kako je Franjo tragao za siromašnom, prezrenom i nevoljenom Gospođom Siromaštinom i kako ju je učinio svojom nevjestom.