© Copyright www.rkczg.hr

Europa šesnaestog stoljeća imala je mnogo društvenih i ne manji ekonomskih problema oni su doveli do stvaranja klime nezadovoljstva, a nezadovoljnici prije ili kasnije započinju promjene, težnje za promjenama dovele su i do reformacije.

Manjina je bila je bila bogata, oni su bili plemići i institucionalna Crkva, a ni kleru nije bilo loše. Većina, uglavnom kmeti, bili su siromašni a prehranjivali su imenovane skupine. Europa je bila ujedinjena oko religije i kontrolom rimskog biskupa, od milja zvanog Papa. Bila je ujedinjena oko jezika i pisma – latinskog, te obrazovnog sustav koji je razvila Crkva.

Europa 16. stoljeća nije bila gusto naseljena, a kuga je stoljeće i pol ranije usmrtila oko 30 % populacije. Oko 60 – 80 milijuna ljudi je živjelo u Europi na početku 16. stoljeća, tek je početkom 17. stoljeća broj stanovnika dosegao onaj prije «crne smrti», a između 85 i 100 milijuna. Većina stanovnika bijahu poljodjelci koji su živjeli u selima, manjina je ljudi živjela u gradovima, a život je škodljiv i neugodan.

Ipak počinju i pozitivne promjene, tako dobivanje hrane postaje lakše, ali je i dalje bilo teško stvoriti profit uzgojem, a organizirani sustav proizvodnje se polako počinje razvijati u nekim regijama, fabricirana dobra su se uglavnom prodavala na tržnicama. Glavni je proizvod bio tekstil, ovaj proces je poznat kao predindustrijalizacija, počinje se razvijati konkurencija i te nastaju monopoli u industriji i trgovini. Renesansa je položila temelje za razvoj reformacije, a humanizam koji je bio pretežito kršćanski orijentiran je poticao ljude da razmišljaju o budućnosti i napretku. Tiskarstvo je razvijalo izdavačku industriju, a sveučilišta su rasla i širila se u Europi.

U Srednjem vijeku Rimo-katolička crkva je bila najveća politička i vjerska sila tog vremena. Utjecaj na društveni život je bio velik, pod njenim vodstvom došlo je do mnogih promjena u životu ljudi onoga vremena. Bilo je to vrijeme koje je donosilo odrađeni napredak vrijeme budući su se razvijali univerziteti i umjetnost, uglavnom pod patronatom Crkve, ali bilo je to i vrijeme mnogih kontaverzi u njoj. Rimska kurija je prerasla u veliku instituciju koja je imala ogroman politički, ekonomski i vojni utjecaj. Bilo je to vrijeme skolasticizma, gotičke arhitekture ali i križarskih vojni, šizme papinstva i nastanka nekoliko papa te mnoge amoralnosti u institucionaliziranoj Crkvi. Papinstvo je bilo u izrazito velikoj krizi tako je jedno vrijeme bilo dvoje, a kraće čak tri Pape, a Pape su stolovale u Avigonu 122 g. U papinstvu onog vremena, što ne znači nužno da su sve pape bili takovi, bilo je mnogo amoralnosti i srebroljublja. Tako je Inocent VII. (1484.-1492.) imao vanbračnu djecu, a Alexandar VI. (1492.-1503.) koje mu je bilo ime Rodrigo Borga postao je poznat kao jedan od najraskalašenijih Papa tog vremena ali i uopće. Njegova skandaloznost očitovala se je i u činjenici da je tijekom skoba sa Francuzima u pomoć pozvao Turskog sultana što je pored svega dodalo «ulje na vatru» zbog činjenice da je za pomoć u sukobu sa kršćanskom subraćom pozvao pozivao u pomoć «neznabošca». Ovakvi ali i primjeri Leona X. koji je imao slogan «Bog nam je dao papinstvo – uživajmo!» stvaralo je prostor ali i poticalo nezadovoljnike, iskrene vjernike, ali i razne hohštaplere da počnu razmišljati o mogućoj izmjeni do tada stoljetnog uvriježenog društvenog sustava.

Među iskrenim vjernicima i intelektualcima onog vremena nesumnjivo treba izdvojiti Johna Wyclifa († 1384.) kojega još nazivaju «Zvijezda koja je najavila Reformaciju», Jan Hus († 1415.), Girolamo Savanorala († 1498.), Desiderius Erasmus († 1536.) te mnoge druge.

Wyclif je bio među prvima i ne jedini koji je progovorio o grijesima institucije kojoj je i sam pripadao, poglavito je naglašavao probleme povezane sa papinstvom. U to vrijeme Engleska, iako još uvijek pod upravom Rimskog Biskupa, je tada već bila prilično u ambivalentnim odnosima sa Primatom. Jedan od razloga je bio i taj što je Papa stolovao među toliko im omraženim susjedima. Wyclif je iznosio primjedbe glede redovnika i klera te fokusirao njihovu pasivnost i neprimjereno ćudoređe. On nije odbacio primat ali je smatrao da se uloga, značaj i vrhovništvo Pape treba smanjiti te da financijska korupcija treba prestati. Tako je počeo obrazovati tzv. «siromašne propovjednike» koji su trebali propovijedati ljudima na narodnom jeziku i načinu koji su oni mogli shvatiti i razumjeti. Ali kao i svi «heretici» tako je i on konačno rekao nešto što nije smio. Naime počeo je odbacivati nauk da se kruh i vino u činu Euharistije pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu još poznata kao trasupstanciju ili pretvorba, to je samo po sebi bilo dovoljno da završi na lomači, a izjave da je Papa antikrist osigurale su mu podeblju količinu panjeva za potpalu. Wyclif je zanimljiv i zbog činjenice da je preveo Bibliju na narodni jezik tj. engleski 1380. Na kraju je skončao u miru ali njegove kosti nisu tako završile jer mu odlukom Koncila u Konstaci presuđeno za hereze, tijelo, ili bolje ono što je ostalo, iskopano a njegovi ostaci spaljeni zajedno sa njegovim spisima za upozorenje i utjerivanja «straha u kosti» ostalima.

Desiderius Erasmus († 1536.) iako do smrti odan Rimu i neprihvativši ideje reformatora neslavno je završio. Nalik Wyclifu stigmatiziran kao heretik devet godina nakon svoje smrti označen na Koncilu u Tridentu (1545.-1547., 1551.-1552., 1562.-1563.). Njegova djela našla su se na popisu Indeks librorum prohibitorum (1559.) koji je ostao na snazi u Rimo-katoličkoj Crkvi sve do 1969. Heretičnost njegovih radova očitovala se u činjenici da je satirično opisivao ili bolje ismijavao kler i redovnike. Započeo je i biblijska istraživanja tiskao Grčki Novi zavjet 1516. iako prozvan vođom liberalnih reformi nikada nije otišao toliko daleko da bi zanijekao posluh Rimu.

Iako moćna Rimska institucija nije bila omiljena, a prevladavao je antiklerikalni stav. Lokalne vlasti su imale pravo postavljati svećenika na funkciju, kao posljedica dolazilo je do toga da su omiljeni vlastima dobivali pozicije, ali oni nisu nužno bili omiljeni puka, a mnogi uz to ni odveć radišni. Tako su uglavnom mislili o zemaljskoj plaći, dok im je nebeska bila ideal o kojemu su govorili uglavnom siromašnom puku, ilustracije poradi, kad se pojavila u Njemačkoj Reformacija je bila prigrlljena od mnogih kako i zbog činjenice da kler nije bio odveć omiljen, te da je bogatstvo i moć ovoga svijeta bila previše u rukama onih koji su propovijedali o neprolaznom blagu.

Renesansa je potakla da zapadna civilizacija iz srednjeg, neki vole reći mračnog, srednjeg vijeka napravi tranziciju ka modernim vremenima. Do tada stigmatizirana, odjednom prihvaćena i poticana postaje sloboda izražavanja pojedinca. Tako je svjetovno i prolazno postalo centar zanimanja, a umjetnost sve slobodnija, otvorenija, opuštenija i pomalo raskalašenija. Bilo je to vrijeme razvitka u svim područjima tako znanje i znanost počinju uzimati zamaha, a ne manje važna je i ekspanzija trgovine. Kako svako lice ima svoje naličje tako je i ovo doba počelo donositi i propagirati egocentrizam kao ideal, tako je čovjek postao mjerilo i centar svega, a njegov um predmet obožavanja.

Na žalost ili na sreću, zavisi kako se gleda, ove ideje su pomogle i Reformaciji, naime sada kada je čovjek postajao centar, Kurija to prestaje biti. Većina ljudi koji su teško dirinčili za svoj svakidašnjih kruh nije razmišljala o plemenitim i visokim idealima, zapravo nije imala vremena jer su od jutra do sutra kopali, orali, muzli i dvorili dvor i kler. Ipak se je činilo njima da bi manje rada za gazde moglo i njima dobro doći. Luther ili bolje pater jer je bio dio klera kao i mnogi mudri ljudi onoga vremena shvatio da u svojim reformama treba naglasiti važnost slobode ali odgovornosti pojedinca. Tako je u njegovoj teologiji osoba počela uzimati važno mjesto, a spasenje nije više bilo dio kolektiva nego pojedinca. Ta učenja pomalo novotarije razotkrivene iz Sv. Pisma ostavile su veliku utjecaj te potaknule ljude da preuzmu svoj dio odgovornosti.

Na kraju skrećem pozornost na još jednu teološku zanimljivost kršćanstva onoga vremena, a to je misticizam. Misticizam je poticao pojedinca, uglavnom su to bili redovnici, u direktan odnos sa Bogom, apsolutnim i unificirajućim principom života. Kontemplativan dio misticizma poticao je pojedinca na prolazak kroz pojedine etape u duhovnom rastu i uzrastanju u Bogu. Kontemplativan put vodio je kroz seriju ¨stepenica¨ do otkrivanja nadnaravnog i duhovnog, a različiti rituali ponekad i trapljenja pomagala su da se dođe do nadnaravne spoznaje, jezik koji su mistici rabili bio je pun simbola te uzornih biografija i autobiografija svetih ljudi čije proučavanje je pomagalo da se dođe do spoznaje.