Prijevod:
© Copyright www.rkczg.hr

Ovdje predstavljamo kratku povijest Katekizma Reformirane crkve tzv. ”Heidelberškog katekizma”. Ime joj je dobio po gradu u kome je sastavljena i prvi put tiskana. Ponekad se zove i Palatinski katekizam, po pokrajini (Palatinat) kneza Fredericka III pod cijim je patronatom pripremljena. Izvorni njemacki naziv prvog izdanja (editio princeps) glasi: Catechismus, oder Christlicher Underricht, wie der in Kirchen und Schulen der Churfürstlichen Pfalz getrieben wirdt: Gedruckt in der Churfürstlichen Stad Heydelberg, dulrch Johannemr llayer, 1563. ili Katekizam ili kršcanski nauk, po obicajima Crkava i škola izborne pokrajine (palatinata), tiskan u gradu Heydelberg, Johannemr llayer 1563.

Povijest

Ubrzo po uvodenju reformacije u Frederickov okrug 1546., zapocele su nesuglasice izmedu evangelika i reformiranih koje su trajale godinama, bilo je tu cak i nasilja, pogotovo u vrijeme vladavine Otto Heinrich (1556.-1559.). Frederick III, koji je došao na vlast 1559., usvojio je kalvinske poglede na Veceru Gospodnju, i zalagao se za to svom svojom princevskom moci. Reorganizirao je fakultet u Sapiencia (osnovao je njegov prethodnik) pretvorivši je u teološku školu i na njeno celo postavio Zacharias Ursinus (1562.), Melancthonovog ucenika i prijatelja, koji je prihvatio reformirane stavove.

Da bi okoncao religiozne raspre u svojim oblastima odlucio je objaviti katekizam odnosno vjeroispovijedanje, a dužnost je povjerena Zahariasu Ursinusu (1534.-1583.) i Casparu Olevianusu (1536.-1584.), jedno vrijeme profesoru Univerziteta u Heidelbergu, a potom propovjednik na dvoru Fredericka III. Oni su se, naravno, poslužili postojecim katekizmom, posebno katekizmom Calvina i John Lascoa. Obojica su pripremila skice i nacrte, a “konacna verzija bila je djelo oba teologa, uz stalnu suradnju sa Frederickom III. Ursinus se uvijek smatrao njegovim glavnim autorom jer je kasnije bio glavni branilac tog katekizma; no izgleda da za nervozni njemacki stil, podjelu na tri dijela (za razliku od pet dijelova Calvinovog katekizma i prethodnog Ursinovog nacrta), kao i genijalnu toplinu i ljekovitost tog djela, uglavnom možemo zahvaliti Olevianusu.” (citat dr. Schaff, u casopisu “American Presb. Rev”, jul 1863, str. 379)

Kada je Katekizam završen, Frederick ga je predstavio Sinodi supervizora njegovog kneževstva (u prosincu 1562.). Nakon pozornog ispitivanja je odobren. Prvo izdanje, (naslov smo naveli), pojavilo se 1563. Predgovor datiran iz 19. sijecnja iste godine i potpisan imenom kneza Fredericka, koji ga je vjerojatno i napisao, njemacka verzija je autenticno mjerilo. Još dva izdanja te njemacke verzije pojavila su se 1563. Razlika je u tome što se osmo pitanje (“Kakva je razlika izmedu Vecere Gospodnje i Rimokatolicke mise?”) ne nalazi u prvoj verziji, jedan dio pitanja se pojavljuje u drugoj verziji, a u trecoj verziji iz 1563. je kompletirano.

Povod za uvodenje tog osmog pitanja je bio Sabor u Trentu, 17. rujna 1562, “koji se ticao žrtve u misi”. Taj proglas i anatema koja je u Trentu bacena na protestantsku doktrinu sakramenata nije utjecala na prvo izdanje katekizma. Ali, knez je ubrzo uvidio potrebu da se reformirana strana odlucno i otvoreno izjasni, i to izjašnjenje je izvedeno putem tog osmog pitanja koje je dodano Katekizmu 1563. Prvo izdanje iz 1563. je dugo bilo izgubljeno. Ono koje je objavio Niemeyer 1563. (Collectio Confessionum, str 390.) je trece te godine. Ali, pastor Wolters je 1864. našao jedan primjerak i dao nanovo tiskati, što je rašcistilo sve sumnje glede raznih izdanja iz 1563. Profesor Schaff je 1866. objavio jedno veoma vrijedno izdanje, revidirano prema prvom izdanju iz 1563., praceno jednom sjajnom historijom tog Katekizma (“ Der Heidelb. Kat. nach d. ersten Ausgabe von 1563 revidirt, Philad. 18mo). Ostala izdanja pojavila su se 1571. i 1573. i u ovom posljednjem su pitanja podijeljena, kao što je to i danas slucaj, na lekcije za 52 nedjelje, a pitanja su numerirana. Sažeta verzija Katekizma pojavila se 1585.

Od tada je duža verzija Katekizma nanovo izdana u milijunima primjeraka: možda nijedna druga knjiga nije doživjela toliko izdanja, osim Biblije, Bunyan'ovog “Put kršcanina” i Tome Kempijskog. Prevedena je na gotovo sve jezike koji postoje. Katekizam je, naravno, kneževom naredbom stupio na snagu u citavom kneževstvu. Ali, ubrzo se proširio u citavoj reformiranoj crkvi, posebno u sjevernoj Njemackoj i dijelovima Švicarske. Ubrzo su ga prihvatili u Nizozemskoj i formalno usvojili na Sinodu u Dortu, 1618. Duge i žucne raspre oko tog katekizma sa rimokatolicima i evangelicima samo su se još više omilile reformiranima. Do danas ono predstavlja zvanicine teološke poglede Reformirane crkve (njemacke i nizozemske). Nizozemska reformirana crkva nalaže svim svojim svecenicima redovito svake subote pojašnjavati taj katekizam svojoj pastvi.

sadržaj

Katekizam se, u svom današnjem obliku, sastoji od 129 pitanja i odgovora. Podijeljen je na tri dijela:
1. O patnji
2. O spasenju
3. O zahvalnosti koju covjek duguje (dužnostima itd.)

Materijal je ureden na zadivljujuci nacin, ne samo glede logickog poretka, vec i prakticne pouke. Ta knjiga nije dogmatska nego namijenjena osobnoj pobožnosti. Ona pretpostavlja da su njeni citatelji kršcani, zato nije niti pisana za misionarski rad. Što se tice teologije kojoj se poucava u toj knjizi, onda je to protestantizam utemeljen na evandeoskom nauku. Kada je rijec o doktrini predestinacije, katekizam je toliko suzdržan da su se zbog toga bunili, s jedne strane na Sinodi iz Dorta, (možda najkonzervativnija kalvinisticka skupština ikad sazvana), s druge strane, Jacobus Arminius, najveci od svih protivnika kalvinizma. Što se tice prirode sakramenata, Katekizam je kalvinisticki, suprotno luteranskoj i rimskoj doktrini. Dr Heppe ((Heppe, deutscher Protestantismus, 1, 443 sq.) pretjeruje tvrdeci kako je Katekizam potpuno melanhtonijanski, a ni u kom smislu kalvinisticki. Sudhoff odgovara na to u svom clanku u Herzogovoj “ Real- Encyklopadi”e, 5, 658 sq, ali i on sam pretjeruje kad tvrdi kako se kalvinisticka teorija o predestinaciji, iako nije izricito iznijeta, podrazumijeva i ukljucena je u gledanje na grijeh i milost kakvo iznosi Katekizam (Vidi Gerhart, clanak u the Tercentenary Monument, p. 387 sq. i njegovu tvrdnju u “Cyclopaedia”, 3, 827).

Olevijan je obrazovan pod Calvinovim utjecajem, a Ursinus pod utjecajem Melanchtona. dr.Schaff ispravno zamjecuje kako je “Katekizam istinski izraz uvjerenja njegovih autora, ali on od njih prenosi samo ono što je u skladu sa zvanicinom vjerom Crkve i u odredenoj mjeri je suzdržan i umjeren glede doktrina kao što je dvostruka predestinacija , koje prilice znanstvenoj teologiji i osobnim uvjerenjima više nego zvanicinoj crkvenoj vjeri i poucavanju mladih” (“American Presb. Review”, jul, 1863, str. 371).

Literatura

Kada je Europi i Americi proslavljena je 300. godišnjica pisanja i usvajanja Heidelberškog katekizma, 1863. Jedan od trajnih plodova te proslave je objavljivanje “Heidelberškog katekizma, izdanje povodom tristote-godišnjice” (New York 1863., džepno izdanje). Ta knjiga daje (obuhvatan predgovor dr. Nevina) i kriticko izdanje Katekizma na cetiri jezika – staronjemackom, latinskom, suvremenom njemackom i engleskom – tiskano u paralelnim stupcima. Uvod priopcava zadivljujuci povijesni prikaz povijesti Katekizma i literature o njemu. Korišten je tekst Niemeyerovog izdanja, a ne prvog iz 1563, koje je, kao što smo vec rekli, ponovo tiskan 1864. (Vidi takode i dr. Schaff u izdanju koje smo naveli i njegov clanak u “ American Presbyterian Review” za 1863. Latinski tekst (sa njemackim u 3. izdanju iz 1563, nalazi se u Niemeyer Collectio Confessionum, p. 390 sq.; a takoder i u izdanju dr. Steiner, Catechesis Religionis Christianae seu Catechismus Heidelbergensis (Baltimore, 1862).

Još jedan vrijedan plod te je “Spomenik tristote-godišnjice” Chambersburg (1863, 8 tomova), koji sadrži dvadeset eseja istaknutih reformiranih teologa iz Njemacke, Nizozemske i Amerike o Katekizmu, njegovom podrijetlu, povijesti, njegovom posebnom odnosu prema Njemackoj reformiranoj crkvi i slicnim temama. Što se tice starije književne historije izvori su sljedeci: Alting, Historia Ecclesiae Palatinae (Frankf. 1701); Struve, Pfilzische Kirchenhistorie (Frankfort, 1721); Mundt, Grundriss der pfalzischen Kirchengeschichte bis 1742 (Heidelb. 1798); Kocher, Katechetische Geschichte der Reformirten Kirche (Jena, 1756); Planck, Geschichte d. prot. Theologie, 2, 2,. 475-491; Van Alpen, Geschichte u. Litteratur d. Heidelb. Katechismus (Frankf. 1800); Augusti, Einleitung in die beiden Haupt-Katechismen d. Evang. Kirche (Elberf. 1824); Ersch und Gruber's A11. Encykl. 2, 4. 386 sq.; Nevin, Hist. and Genius of the Heidelberg Catechism (Chambersburg, 1847); Sudhoff, Theologisches Handbuch zur Auslegung d. Heidelb. Kat. (Frankf. 1862). Opsežan clanak o literaturi o Katekizmu napisao je dr. Harbutg , objavljen u Mercersburg Review, listopad,1860. Iscrpan spisak autora koji su pisali o Katekizmu (obuhvata 12 strana) nalazi se na kraju Bethunovog (Bethune) Expository Lectures on the Heidelberg Catechism (N. York, Sheldon and Co., 12 tomova. 12mo), izuzetno prakticnog komentara sa vrijednim povijesnim predgovorom.

Medu starijim komentarima su Ursinov Explicationes Catechesis Palatinae (Opera, 1612, tom. — 1); Ursinus, Apologia Catechismi Palatinae (Opera, tom. 2). Prevodi - Ursinus, “Suma kršcanske religije”, predavanja o Katekizmu ( The Summe of Christian Religion, prevod na engleski H. Parrie (Lond. 1617, 4to)). Najbolji prijevod Ursinovih Komentara je prijevod G. W. Williard, Kolumbus, 1852, 8 tomova, 3. izdanje) sa predgovorom dr. J. W. Neven. Vidi takode i Cocceius, Heid. Cat. explicata et illustrata (Lugd. Bat. 1671, Amst. 1673); Driesseln. Ad Cct. Heid. Malnuductio (Gron. 1724, 4to), Kemp. Fifty-three Sermons on the Heidelberg Catechism, prijevod na engleski Van Harlingen (New Brunswick, N. J., 1810, 8 tomova). O pogledima prvih nizozemskih arminijanaca na Katekizam, vidi Considerationes Remonstrantinum in Cat. Heidelb. (in Act. et Script. Synod. Harderwlyk, 1620). Vidi takode Wolters, Zur Urgeschichte d. Heidelb. Kat., in Stud. u. Krit. 1867, Heft 1; Trechsel, in Stud. u. Krit. 1867, Heft 3; Plitt, Stud. u. Krit. 1863, Heft 1: Mercersburg Review, oktobar, 1860.

Clanak Preuzet iz; Enc yclopedia Of Biblical, Theological And Ecclesiastical Literature , by James Strong & John McClintoc