Prijevod:
© Copyright www.rkczg.hr

"Bazelsko vjerovanje" je termin koji se odnosi na oba iskaza doktrinarnih vjerovanja u Švicarskoj reformiranoj crkvi. Nacrt za Prvu bazelsku vjeroispovijest dao je 1531. njemački teolog, Johannes Oecolampadius i predstavio je Sinodu u Baselu 1534. Ona predstavlja kompromis između doktrina Martina Luthera i švicarskog teologa Hueldricha Zwinglia. Ta vjeroispovijest je revidirana do 1872.

II. Bazelsko vjerovanje, bolje poznato kao I. Helvetsko (švicarsko) vjerovanje, usvojena je 1536. Ona u većoj mjeri nego I. Bazelsko vjerovanje iznosi Zwinglijeve doktrine. Preobličilo ju je II. Helvetsko (švicarsko) vjerovanje (1566.) kao iskaz reformirane doktrine prihvatio ga je najveći broj europskih reformiranih crkava. U samom Baselu, II. Helvetsko vjerovanje nije zamijenila I. Helvetsko vjeroispovijedanje.

II. Helvetsko vjerovanje

U nazivu se koristi latinska riječ "helvetic" koja znači Švicarska. Osnova II. Helvetskog vjerovanja je Švicarsko-njemačka reformacija.

Nakon što je veliki reformator Ulrich Zwingli ubijen u bitci 1531., naslijedio ga je Heinrich Bullinger na položaju svećenika Zuriške crkve. Bullinger je bio uzor reformiranog svećenika. Kao propovjednik, poučavao je o Bibliji najmanje dvaput tjedno. Kao znanstvenik napisao je na latinskome komentare na mnoge knjige Starog Zavjeta i na sve knjige Novog Zavjeta, osim na Otkrivenje. Kao učitelj, pokrenuo je stvaranje školskog sustava u Zurichu i bio rektor na Carolinumu, teološkoj akademiji. Kao osoba sa ekumenskim i političkim težnjama, vodio je prepisku sa vođama reformacija i sa europskim vladarima. Kao pastor, primao je vjerske izbjeglice u svoj domu. Kad je u Zurichu zavladala kuga 1564., insistirao je da se brine o oboljelima, iako je znao da se može zaraziti i umrijeti.

Godine 1561., Bullinger je sastavio dokument koji je kasnije postao poznat kao II. Helvetsko vjerovanje. On je namjeravao priključiti ga svojoj oporuci i zavještajnu Zuriškoj crkvi, ali su događaji u Njemačkoj ubrzo izbacili taj dokument u javnost.

Objavljivanje Heidelberškog katekizma dovelo je u nevolju čovjeka koji je naručio da se on napiše. Evangelici su smatrali da je taj spis odveć reformski po duhu, i zatražili da knez Frederick, vladar te oblasti, bude izveden na sud zbog hereze. Pošto sam nije bio teolog, Frederick se obratio Bullingeru, koji je Fredericku ponudio to Vjerovanje kao osnovu za njegovu obranu. Kada se Carska skupština, institucija koja je vladala Njemačkom, sastala 1566. da bi mu sudila, Frederick je bio oslobođen.

U međuvremenu, švicarske crkve su prihvatile Bullingerovo vjerovanje kao novo vjeroispovijedanje svoje vjere. Pošto je ubrzo bilo prihvaćeno u čitavoj Europi i svijetu, prevedeno je na francuski, engleski, holandski, poljski, mađarski, talijanski, arapski i turski.

II. Helvetsko vjerovanje oslikava teološku zrelost reformiranih crkvi, umjereno je po tonu, a katoličko po duhu. Od samog uvoda, naglašava crkvu i njenu ulogu u životu i potvrđuje autoritet svetih spisa za crkvenu vlast i reformaciju. Uključujući članak o predodređenju, to vjerovanje traži od Crkve da vjeruje u Božji slobodni i milostivi izbor njenog sudjelovanja u Isusu Kristu. Istovremeno, obraća se praktičnom životu društva, razrađujući u detalje Božju službu, crkveni poredak i sukobe, svećenstvo, sakramente i brak.

Helvetsko vjerovanje

I. Helvetsko vjerovanje (Confessio Helvetica prior) isto je što i II. Baselsko vjerovanje. I. Baselsko vjerovanje napisano je 1534. i prihvaćeno je jedino u Bazelu i Muhlausenu. Ta pojava ograničenog prihvaćanja bila je karakteristična za Švicarce oko 1520. i 1530., oni tada nisu imali zajedničko vjeroispovijedanje.

Činjenica da je Papa Pavao III. sazvao opći sabor, želja Luterana za usaglašavanjem i potreba da u pripremama za sabor izađu sa zajedničkom vjerom nagnali su vladare švicarskih gradova da pošalju 1536. delegate u Basel kako bi napisali novo vjerovanje. Bullinger, Oswald Myconius, Simon Grynaeus, Leo Jud zamoljeni su pripremiti to vjerovanje. Njihovi napori usaglašavanja sa luteranima nisu urodili plodom. Prvi nacrt se učinio suviše neodređen luteranima, a svima drugima je doktrina o "stvarnom utjelovljenju" u "Večeri Gospodnjoj" bila suviše zwinglijanska. Na kraju, luterani nisu prihvatili dvadeset sedam paragrafa prvog reformskog "vjerovanja" švicarskih nacionalnih vlasti, iako je Luther na njih gledao blagonaklono, pa ih je odbacio sabor u Strasburgu pod Capitovim vodstvom, kao i sabor u Constanci.

Pitanje "stvarnog utjelovljenja" u Večeri Gospodnjoj u Švicarskoj je bazično riješeno 1549., kada su Calvin i Farel posjetili Bulingera i sklopili Zuriški sporazum. Od tog trenutka, zwinglijanski pokret i kalvinisti su bili u biti identični.

II. Helvetsko vjerovanje počelo je Bullingerovom osobnom ispoviješću napisanom na latinskom 1562. Peter Martyr Vermigli ga je pročitao neposredno prije svoje smrti i složio se s njim, što je bio dobar znak da će ono biti konačno prihvaćeno. Godine 1564. izbila je kuga u Zurichu, Bullingerova žena i tri kćerke su umrle, a zarazio se i Bullinger, ali se oporavio. Dok je kuga harala, on je 1562. prepravio svoju ispovijest i u svom testamentu odredio da se ona ima predati vladaru grada nakon njegove smrti.

Frederick III. Pobožni bio je izložen napadima zbog svojih reformiranih stavova, koji su se ogledali u njegovim reformama crkve u kneževini, i u objavljivanju Heidelberškog katekizma, njegovi luteranski saveznici su ga optužili za herezu. Zato je on 1565., da bi se obranio, zamolio Bullingera dostaviti jasnu formulaciju reformirane vjere. Bullinger mu je poslao primjerak svoje ispovijesti iz 1564. Frederick je bio toliko sretan i zamolio Bullingera, i dobio dopuštenje njegovu ispovijest prevesti na njemački. To je učinjeno prije nego je Frederick izašao pred Carsku Skupštinu u Augsburgu 1566.

Istovremeno, Švicarci su osjetili potrebu za novim zajedničkim vjerovanjem te je na skup u Zurichu, razmotreno je Bullingerovo vjerovanje i unijeto nekoliko izmjena sa kojima se Bullinger složio. Objavljeno je na njemačkom i latinskom 12. ožujka 1566., i odobrili su ga Berne, Biel, Geneva, The Grisons, Muhlhausen, Schaffhausen, i St. Gall. To II. Helvetsko vjerovanje (Confessio Helvetica posterior) ubrzo je prevedeno na niz jezika, od francuskog do arapskog, a prihvatili su ga u Škotskoj 1566., Mađari 1567., Francuzi 1571. i Poljaci 1578. Istog mjeseca kada je to vjerovanje prihvaćeno u Zurichu, Frederick III. je izašao pred Skupštinu i tako dobro obranio svoje stavove da nije bio osuđen za herezu.

Budući je nastalo kao osobna Bullingerova ispovijest, koja se drži poretka od 27 članka kao u I. Helvetskom vjeroispovijedanju, II. je prava teološka raspra sa 30 poglavlja i preko 20,000 riječi. To dugo učeno izlaganje pokazuje suglasnost gledišta reformiranih sa grčkim i latinskim crkvenim ocima. Iako vjerovanje usvaja ekumenske simbole vjere, ono ne prhvća primat Rima. Primat se daje Svetom pismu, to pokazuje činjenica da prva dva poglavlja naglašavaju to uvjerenje. Sveti spisi su Riječ Božja, koja ima prednost nad crkvenim ocima, saborima i crkvenom tradicijom. Poglavlja III-V bave se Bogom, Njegovom jednotom, Njegovim trojstvom, problemima idola, ikona i ispravnim štovanjem Boga. Doktrine o proviđenju u stvaranju teme su poglavlja VI-VII, dok poglavlja VIII-XI pokrivaju pad, slobodnu volju, predestinaciju. U njima se Krista predstavlja kao pravog Bogočovjeka i Spasitelja svijeta.

Narednih pet poglavlja u načelu govore o putu spasenja i novom životu u Kristu. Poglavlje XII raspravlja o Božjem zakonu, poglavlje XIII o Evanđelju, XIV o pokajanju i obraćenju čovječanstva, XV o opravdanju vjerom, XVI o vjeri i dobrim djelima, pri čemu se dobra djela čine iz zahvalnosti zbog Božje milosti, a ne radi isticanja zasluga. Poglavlje XVII-XXI izlažu poziciju reformista u Crkvi, ulogu svećenstva, i dva sakramenta, krštenje i Večeru Gospodnju. Posljednjih devet poglavlja govore o crkvenom uređenju; XXII o religioznim i crkvenim skupovima, XXIII o molitvama i pjevanju, XXIV o praznicima i postu, XXV o Katekizmu i njegovanju bolesnih, XXVI o sahranama, XXVII o ritualima i ceremonijama, XXVIII o crkvenim posjedima, XXIX o braku i celibatu; XXX o vlasti, u njemu se prihvaćanje oružja odobrava samo u cilju samoobrane i samo kao posljednje sredstvo.

Heidelberški katekizam i II. Helvetsko vjerovanje su dva najšire prihvaćena i najutjecajnija izraza reformirane konfesije.

R. V. Schnucker
Elwell Evangelical Dictionary