© Copyright www.rkczg.hr

Češki reformator i borac za prava češkog naroda. Jan Hus, porijeklom iz seljačke obitelji, rođen je oko 1371. godine u mjestu Husinec u Češkoj. Školovao se na Karlovom sveučilištu u Pragu, da bi 1396. postao magistar i već 1398. godine držao je predavanja na istom Sveučilištu. Oko 1406. dovršio je svoj spis De orthographia Bohemica kojim je želio dokrajčiti tadašnju anarhiju u češkoj ortografiji i dao osnovicu ne samo za današnji češki pravopis već i za način kako treba prilaziti reformi ortografije uopće. Zato se Hus danas smatra tvorcem češkog književnog jezika. Godine 1401. postao je dekan Filozofskog fakulteta, a 1402. rektor Sveučilišta. Iste godine počinje propovijedi na češkom jeziku u praškoj Betlehemskoj kapeli. Spremajući se za propovijedi upoznaje teološke i polemičke proturimske spise engleskog reformatora J. Wycliffea i prevodi na češki jezik njegovo djelo Trialogus. U propovijedima oštro naglašava češka nacionalna prava i češki nacionalizam koji se sredinom 14. stoljeća javio u krugovima inteligencije, plemstva i građanstva, koji je bio uperen protiv njemačkog nadiranja. Oštro je osuđivao zloupotrebe i laiciziranja Crkve, te razuzdani život svećenstva.

Takvo pisanje povećalo je broj Husovih neprijatelja. Godine 1408. svećenstvo je pred praškim nadbiskupom diglo formalnu tužbu na temelju koje je Hus suspendiran od vršenja svećeničkih funkcija uz zabranu propovijedanja, a kojoj se nije pokorio. Sukob se još više zaoštrio kada je Hus poveo borbu za češka prava na sveučilištu. Već od osnutka Karlovo sveučilište bila je općina (communitas ili universitas) koju su sačinjavala četiri sveučilišna naroda (nationes): Česi, Poljaci, Bavarci i Sasi. Svaki od njih imao je po jedan glas. No, kako su pravi Poljaci iz same Poljske rijetko dolazili na praško sveučilište (1364. osnovano je sveučilište u Krakowu) pod njihovim su imenom dolazili njemački ili ponjemčeni studenti iz Šleske, Lužica i Meisena. Po tom principu na sveučilištu su odlučivali Nijemci sa svoja tri glasa (Poljaci, Bavarci, Sasi) protiv jednog češkog. Protiv toga je Hus poveo 1409. borbu i u povoljnim političkim uvjetima uspio je ishodovati od kralja Václava IV da objavi iste godine tzv. Kutnohorský dekret, po kojem narod češki ima na sveučilištu tri glasa, a Poljaci, Bavarci i Sasi zajedno jedan glas.

U znak protesta oni su napustili sveučilište, a Hus je ponovo izabran za rektora. Stoga su ga predstavnici rimokatoličke crkve i Nijemci u Češkoj optuživali da stvara razdor između Nijemaca i Čeha, da hvali i širi učenje Wycliffea kojeg je papa Aleksandar V godine 1409. proglasio heretikom. Na temelju tih optužbi praški je nadbiskup izopćio Husa i ponovo mu zabranio propovijedanje. Hus se ni ovaj puta nije pokorio zabrani te je i dalje na Sveučilištu i u Crkvi branio Wycliffea. Kada je Hus 1412. ustao protiv bule pape Ivana XXIII kojom se dijele oprosti (indulgencije), ekskomunikacija je ponovljenja. Hus je tada na savjet Václava IV otišao iz Praga i sklonio se na imanje jednog od svojih pristaša, gdje je napisao teološko-polemički spis De ecclesia, u kojem većinom preuzima Wycliffeova učenja. Uskoro je bio pozvan na opći koncil, koji se održavao u Konstanzu (1414. - 1418.) da iznese i opravda svoje učenje. Priznavajući najvišu vlast koncila u Crkvi i vjerujući da će moći obraniti svoje učenje pred okupljenim biskupima te dobivši od rimsko-njemačkog cara Žigmunda jamstvo (salvus cindutus) da će se moći slobodno vratiti u Češku ma kako bilo presuđeno njegovo učenje stigao je u jesen 1414. u Konstanz. Koncil je međutim odmah obrazovao istražnu komisiju od tri biskupa. Stvar je iznešena pred koncil 4. svibnja 1415. godine, a podloga za optužbu crpljena je iz njegovog djela De ecclesia. Rasprava se vodila na nekoliko sjednica, a kad je Hus konačno odbio zahtjev koncila da se odrekne svih svojih učenja koja nisu u skladu s učenjem rimokatoličke Crkve, a naročito kada nije priznao primat apostola Petra (tj. pape kao njegovog nasljednika) u Crkvi proglašen je heretikom, osuđen i istog dana (6. srpnja 1415.) spaljen na lomači. Žigmund je prisustvovao donošenju te presude i sramno pregazio svoju riječ danu Husu.

Svojim reformama Hus nije išao za šizmom u rimokatoličkoj Crkvi i nije htio osnovati neku zasebnu "češku" Crkvu. On je težio za reformacijom u cijeloj (univerzalnoj) Crkvi, a kako bi ona ojačala i stala na svoje prvotne apostolske i biblijske temelje. Svoje teološke teze i argumente je uzimao od Wycliffea, ali je na samom suđenju pred koncilom bio spreman prihvatiti, suprotno Wycliffeu, katoličko učenje o transsupstanciji (tj. o pretvaranju kruha i vina u tijelo i krv Kristovo pod blagoslovom svećenika), dok je čvrsto ostao na stajalištu negacije papine supremacije, kod osude laiciziranja Crkve i nekih drugih disciplinskih i organizatorskih pitanja. Na učenje i smrt Husovu nadovezali su svoj rad u novim uvjetima husiti.

Djela Jana Husa: De sanguine Christi (1405.); De corpore Christi (1406.); Super quattuor sententiaurm (1407. - 1409.); Výklad viery (1412.); Knížky o svatokupectvi (1413.); Postila (1413.); Jádro učenie krest'anského (1414.); Knížky proti kněži kuchmistrovi (1414.).