© Copyright www.rkczg.hr

Martin Luther (1483. – 1546.) je bio profesor teologije i vrlo osjetljiv prema zloporabi eklezijalnog sustava onog doba. To ga je dovelo do « protesta protiv korupcije Rima i velike zlouporabe prodaje oprosta grijeha». Također je proučavao djela sv. Augustina i Valla Lorenzo (1407.-1457.). Čitanje tih djela ga je dovelo do ideje da bi vjerski život trebao biti iskreniji i predaniji, a da primat pape nije važan. Te ideje je razvijao što ga je dovelo do točke raskida sa mnogim važnim teološkim nazorima Rimo-katoličanstva.

Nova uvjerenja koja je propovijedao brzo su se širila, što je razumljivo budući je bilo mnogo onih koji se nisu slagali sa Rimom, poglavito zbog nemalih novčanih priloga koje su morali izdvajati. Čini se da je ponajviše to izazivalo protivljenje, a ne što se vjeruje i propovijeda. Nove ideje brzo su se širile, a stoljetna vjerovanja mijenjana su novima, vjerovalo se progresivnijim i naprednijim. Mnogi veleposjednici podržavali su promjene, posebno zato što je to značilo da će njihove lisnice biti punije, a to se isto činilo i kmetima. Luther nije toliko razmišljao o ekonomskim blagodatima reformi nego ga je brinulo što mu draga institucija otišla od nauka Učitelja kojega je jako ljubio.

Smatrao je da jedino vjera treba biti uvjet spasenja i odlaska u nebo, Sveto pismo za njega je bilo iznad svake tradicije i nauka ljudi, a Boga je jedino trebalo štovati i služiti. Činilo se Lutheru da i vjernici trebaju imati bolje mjesto u Crkvi, tako je temeljeno na Bibliji zaključio da su svi vjernici Kristovi "svećenici" te se počeo zalagati za svećenstvo svih vjernika. Duhovnost je trebala biti osobne prirode, jer čovjek se spašava samo osobnom vjerom, a Biblija postaje vrlo važan "udžbenik" duhovnosti. Popis neslaganja je narastao tako valja izdvojiti neslaganje glede: transupstancijacije ili pretvorbe elemenata Euharistije u stvarno tijelo i krv Kristovu, on se zalagao za konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost Krista u elementima bez pretvorbe. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimokatoličke crkve, celibat klera, kao i Papine ovlasti u Njemačkoj.

Nova crkva se brzo širila u njemačkim zemljama i Skandinaviji, posebno među višim staležom. Ipak nisu svi odobravali novotarije, tako je sukob bio neizbježan što se obistinilo u nadolazećim decenijima. Ključni i moćni oponent bio je Karlo V. Car sv. Rimskog carstva, vrlo odan Rimu više nego bilo komu drugomu, a njemu se nije bilo milo da se sloboda svijesti, vjere i ideologije previše širi po njegovom imperiju. Na kraju su sukobi su privremeno prestali Mirom u Augsburgu (1555.), ali samo nakratko sve dok nije došlo do tužne epizode u povijesti kršćanstva koja se zove Tridesetogodišnji rat koji je završio 1648.

Luther je još kao naočit mladac koji je studirao teologiju i pravo doživio «obraćenje», mistično iskustvo susreta sa Bogom. To ga je navelo da ode u Augustijanski samostan u Erfurtu te je 1507. bio zaređen sa svećenika, a 1508. postaje profesor na Univerzitetu u Wittenbergu. Nekoliko događaja imala su znakovit utjecaj na njegov život, prvi je bio put u Rim koji ga je impresionirao bogatstvom, mramorom, zlatom, svilom i «kadifom» te zaprepastio niskim nivom spiritualnosti, a vrlo visokom profanošću. Drugi moment koji je uticao na znakovite promjene u duhovnom životu agilnog redovnika bilo je proučavanje Svetog pisma. Iščitavajući Bibliju i promišljajući njene poruke posebno spise ap. Pavla počinje otkrivati Boga u svijetlu ljubavi, praštanja, dobrote i milosrđa te mu se u glavi počinju «rojiti» tada još heretične misli o spasenju jedino po vjeri neovisno o ljudskim djelima.

Povod njegovom nezadovoljstvu bio je posjet Tetzela Saxsoniji, 1517. Kanio je on nakupiti zemaljskog blagoslova za potrebe Kurije. Luther, takav kakav je bio, nije mogao šutjeti pa je svoje nezadovoljstvo napisao, a lista je bila dugačka. To što je napisao obznanio je na vratima Witenberške crkve, a njegovo nezadovoljstvo poznato kao 95 teza, bilo je povod da se sva ostala nezadovoljstva obznane prema Rimu. Čini se da je Luther bio sretnik jer da je to učinio samo nekoliko decenija ranije papiri na kojima je ispisao nezadovoljstvo poslužili bi za potplatu lomače. Ipak u to vrijeme, naroda i posebno plemstva, nije blagonaklono gledalo na Rimsku crkvu. Tako je bogobojazni redovnik postao narodni heroj i to ni manje ni više nego, rekli bi, preko noći. Bilo je nekoliko pokušaja da se problemi i nesuglasice «izglade» ali nije išlo. Niti jedna strana nije htjela popustiti u onim pitanjima koja su bila ključna za suprotnu stranu, i tako ono što je krenulo kao iskrena namjera pretvorilo se u pobunu, a pobuna dovela do odvajanja i osnivanja nove Crkve, u konfesionalnom smislu, Evangeličke ili kako ju još neki zovu Luteranske.

Papa Leo X. (1513.-'21.) je donio bulu «Exsurge Domine» 1521. koju je Luther javno spalio te je izopčen je iz Rimske crkve, to ga je umalo «koštalo» glave. Tako je «glavom bez obzira» da spasi «živu glavu svoju» pobjegao u Wartburg i tamo dobio zaštitu od Elektora Fredericka III. Saxsonskog. Zahvaljujući njegovoj zaštiti i pomoći počeo je Luther prevoditi na narodni jezik Novi zavjet, potom i cjelu Bibliju, to mu je osiguralo zavidno mjesto u povijesti ali lingvistici tako je osim što je postao prevoditelj Svetog pisma pomogao da se unificira i utemelji Njemački jezik. Kada se je prijetnja za njegov život smanjila vratio se je u Wittenberg i tamo stolova veći dio svoga života.

Treba se podsjetiti 1521. i jednog suđenja onog u Wormsu. Sazvao ga je ni manje ni više nego sam Car svetog Rimskog Carstva, Karlo V. Luther je bio jedno od glavnih pitanja, budući se nije htio razuvjeriti niti odbaciti svoje stavove koje ako bi ga trebalo citirati jednom njegovom rečenicom mogli navesti: «Ovdje stojim u to vjerujem jer ne mogu drugačije, neka mi Bog pomogne! Amen!». Karla V. nije impresionirala smjelost buntovnog redovnika, pa mu je Ediktom Wormskim 25. svibnja 1521. osigurao progon i smaknuće. Naime tim dokumentom stavljen je izvan zakona što je praktično značilo da ga je mogao ubiti tko je htio bez pravnih posljedica. Ipak je i Luther imao svoje adute, tako su ga mnogi štitili i pomogli da sačuva život.

Običaj je da onaj tko te pomaže tomu se priklanjaš, tako je bilo i sa Lutherom. Veliku je podršku imao od plemstva, a plemstvo onog doba nije razumijevalo ideju demokracije i slobode za kmetove. Seljacima tog vremena nije bilo lako, tako su oni odlučili podići bunu i to protiv plemstva i klera. Da je samo bilo protiv klera ne bi se bunio Luther, ali je bilo i protiv gospode a njihovi srebrnjaci su pomagali. Tako kada je došlo do ratnih sukoba u tzv. «Ratu seljaka» 1524.-25. nije gledao blagonaklono na njihove zahtjeve, dapače oštro im se suprotstavio, a to mu je donijelo manjak popularnosti među narodom. 1521. zaključio je da čovjek nije cjelovit bez žene, zbog toga se oženio bivšom «časnom sestrom» imenom Katrina von Bora, a ona, koju je istinski ljubio, mu je odgojila šestoro djece.

Luther je bio vrlo predan svojim idealima tako je radio na uspostavi edukacionog sustava i pisao o različitim teološkim i eklezijalnim pitanjima njegov opus uključuje pitanja iz područja liturgije, himne, dva katekizma. Njegov najznačajniji doprinos leži u činjenici da je osnovao evangelički doktrinarni sustav temeljene na Svetomu pismu, a njegov socijalno-religijski sustav postavio je temelje Njemačkog društva, pisanjem je pomogao uspostavu standardiziranog modernog Njemačkog jezika.

Nekoliko značajnih djela kojima je započeta prekretnica u njegovoj teološkoj misli; Babilonsko sužanjstvo Crkve, Njemačkom plemstvu, Sloboda kršćanskog čovjeka. Ako bi trebalo u jednoj rečenici sažeti njegovo učenje onda bi ono moglo glasiti: «Jedino Bogu slava pripada, po vjeri u Njega se spašavamo, kroz Sveto Pismo Boga spoznajemo, a svi vjernici su Božji svećenici!»