Branimir Bučanović

MATIJA VLAČIĆ ILIRIK, rođen u Alboni (današnji Labin) 3. ožujka 1520. umro 11. ožujka 1575. u njemačkom Frankfurtu. Studirao je u školi Sv. Marko u Veneciji kod Giovannija Battiste di Cipellija. Njegov ujak Baldo Lupetina, franjevački provincijal u Veneciji, predložio mu je da ode studirati u Wittenberg.

1. svibnja 1539. upisao se na sveučilište u Baselu, a 1540. prešao u Tuebingen, te onda u Wittenberg. 1543. je diplomirao grčki i hebrejski jezik. 1544. je postao profesor hebrejskog u Wittenbergu. Bio je Melanchtonov prijatelj, ali je nakon Lutherove smrti došao u sukob s njim zbog Augsburškog vjerovanja (1548.) te je otišao u Magdeburg (1549.). Zbog svoje privrženosti Lutherovom učenju i doktrini bio je napadan od mnogih «luterana». Bio je kritiziran zbog stava o spasenju «samo po vjeri» i protivljenju onima koji su tvrdili da su dobra djela popraćena vjerom neophodna za spasenje.

1557. je postao profesor Novog zavjeta u Jeni. Ponovo se uključio u teološku prepirku vjerovao da je grijeh psihički sastojak ljudske naravi, većina je luterana napustila je to gledište te je morao otići iz škole. U Regensburgu je radio kao privatni učitelj grčkog i hebrejskog. Kratko je bio pastor u Antwerpenu (1566.) onda se preselio u Strassburg 1567.

Njegov rad posebno je značajan u području crkvene povijesti i hermenautike. Imao je utjecaja na reformatore u Engleskoj vjerojatno inspirirao Johna Knoxa i Johna Jewela u oblikovanju elizabetinske političke ideologije. Flacius je poznat kao otac crkvene povijesti zbog organiziranja, ali ne i pisanja, Magdeburških stoljeća, opsežne crkvene povijesti prve od Eusebiusa u četvrtom stoljeću. Stoljeća su ponudila «cornucopiju», primarno povijesne izvore sakupljene u širokoj potrazi «od Škotske do Carigrada». Sve se više prihvaća mišljenje da su engleski reformatori (John Knox i John Jewel) koristili Flaciusov Catalogus testium veritatis u oblikovanju elizabetinske političke ideologije. Flaciusova potraga za rukopisima je rezultirala s nekoliko važnih prvih izdanja, među njima De errore profanarum religionum Firmiciusa Maternusa, rijetki dokaz kasnorimske religije i Otfridovu Evangelienbuch, spomenik njemačkog jezika.

Zbog svog djela Clavis scipture sacae («Zlatni ključ») iz 1567., Flacius je priznat kao otac hermenautike koju su kasnije nastavili Friedrich Schleiermacher, Wilhelm Dilthey i Hans Georg Gadamer. Bio je vrlo potentan pisac, napisao je oko tri stotine knjiga i brošura. Popis njegovih objavljenih radova je impresivan: De vocaboulo fidei (1549.), De voce et re fidei (1555.), Catalogus testium veritatis, qui ante nostram aetatem reclamarunt Papae (1556.), Confessio Waldensium (1558.), Konfutationsbuch (1559.), Ecclesiastic historia, integram Ecclesiae Christi ideam secundum singulas Centurias, perspicuo ordine complectens… ex vetustissimis historic congesta: Per aliquot studiosos et pios viros in urbe Magdeburgica (1559. – 1574.), Clavis Scripturae Sacrae seu de Sermone Sacrarum literarum (1567.), Glossa compendiaria in Novum Testamentum (1570.).

Flacius je bio oženjen, Luther je bio nazočan njegovom vjenčanju 1545., imao je dvanaestero djece, a prva mu je žena umrla 1564. Njegov sin Matthias je bio profesor filozofije i medicine u Rostocku. Pravilo koje je sročio nije bilo shvaćeno u njegovo doba, ali ima mnogo više smisla danas: «Historia est fundamentum doctrince»!