© Copyright www.rkczg.hr

Reformacija je uvelike promijenila život mnogih ljudi i do današnjeg dana ostavila trajne posljedice, koje su vidljive u postojanju brojnih denominacija diljem svijeta. No b itno je uočiti povijesnu pozadinu, da bismo mogli shvatiti zašto se reformacija dogodila i na temelju toga zaključiti da li je bila potrebna ili nije. Želim ukazati na neke činjenice o reformaciji, koje pojedini povjesničari često puta izvrću, prikazavši njezine začetnike kao raskolnike, ne uzimajući u obzir stanje u tadašnjoj crkvi. Pokušat ću što bolje prikazati uzroke reformacije i namjere njezinih začetnika.

Srednjovjekovna Crkva

U srednjem vijeku je crkveni život puno drukčije izgledao nego danas. U to doba većina ljudi je bila nepismena, pošto je od 6. stoljeća u skoro svim zapadnoeuropskim zemljama obrazovanje prestalo. Škole su se zatvarale, a učitelji razbježali zbog napada barbara. Obrazovanje se nastavilo samo u nekim obiteljima koje su do toga držale, te su sami poučavali svoju djecu ili su ih posvetili Crkvi, to jest, povjerili ih biskupu koji je djecu odgajao i podučavao, to je postalo glavno «zanimanje» svećenika u srednjem vijeku. Oni su učili latinski, pošto su koristili Sveto Pismo napisano tim jezikom. Ali postojalo je među njima i onih koji su čak i bez poznavanja latinskog jezika postali svećenici, te nanijeli veliku štetu crkvi toga doba, ne poznajući Sveto Pismo i ne razumjevši liturgiju. Stoga je razumljivo da se nakon nekog vremena pojavila želja za upotrebljavanjem narodnog jezika u crkvi.

Godine 1054., došlo je do raskola Zapadne i Istočne crkve. Zanimljivo je međutim, da razlog tog raskola i nije bio teološki, nego suparništvo između zapadnog i istočnog dijela. Suprotnosti su uglavnom bile liturgijske, crkveno- političke, disciplinske i dogmatske naravi. U to doba došlo je do snažnog stapanja religije sa politikom, te je car bio poput gospodara Crkve, mogao je predlagati pape za izbor i mogao je svrgnuti izabranog papu kada je god želio, no također su kraljevi i knezovi znali novčano iskorištavati pojedine biskupije i opatije. Pošto je car imao tako velik utjecaj na crkvu, to je ugrožavalo načelo o samostalnosti crkve. Tako je malo po malo dolazilo do sve većeg suparništva, te se morao nanovo definirati odnos između Crkve i države. Ipak kroz cijeli vijek to se pitanje nije razriješilo.

Srednjovjekovna Crkva je bila u duhovom mraku. Zaslijepila ju je pohlepa za vlašću, raskoš u kojem je živjela i nemoral koji je vladao. Teolozi toga doba više nisu znali razlikovati nauku Svetog Pisma od tradicije, te su počeli izjednačavati Pismo i tradiciju, a tradicija je počela imati sve veću važnost. Crkva je živjela u raskoši, a ni njezinim službenicima nije bilo loše. U 11. stoljeću počela su se sve više širiti kriva učenja tj. hereze sa gledišta Rimske Crkve, budući se ta učenja nisu slagala sa službenim vjerovanjem.

Jedno od vrlo zlorabljenih praksi bila je induligencija, odnosno, prodaja oproštajnih ceduljica, koje su predstavljale odrješenje od grijeha. Zanimljivo je što se čak mogao kupiti i oprost za buduće grijehe. Isto tako nauk o čistilištu, po kojem se radi o mjestu u kojem duša prvo ode da se pročisti od manjih grijeha, pa tek kad otrpi neko određeno vrijeme, može u raj. U to doba je uvedena inkvizicija, to jest, crkveni sud, koji je imao pravo mučiti ljude, ne bi li se odrekli krivovjerja, ili povukli svoje izjave koje se Crkvi nisu sviđale. Ukoliko se ti ljudi nisu pokorili i usprkos mučenju nisu htjeli povući svoju izjavu, bili su spaljeni na lomači. Pored navedenog bilo je mnogo učenja koja se nisu slagala sa učenjem Svetog Pisma, što je potaklo mnoge ljude na pobunu i pokušaje uvođenja određenih reformi.

Reformatori i Reformacija

Kad se govori o reformaciji često puta se misli na Luthera kao njezinog začetnika, ipak već je mnogo ranije došlo do pokušaja obnove Crkve od raznih ljudi, pa čak i nekih Papa. Taj pojam obuhvaća razne promjene u zapadnom kršćanstvu između 14. i 17. stoljeća, koje su na posljetku dovele do razdiobe između rimokatoličke i protestantske Crkve.

Reformacija nije bila planirana, a Luther, Calvin, i ostali reformatori željeli su donijeti pozitivne promjene tj. reforme u postojeću Crkvu. Oni ni u kojem slučaju nisu planirali odvojiti se od postojeće crkve i osnovati neku svoju, novu Crkvu, nego su jednostavno nastojali uvesti određene reforme u postojeću crkvu, izjasnivši i iskazavši svoje nezadovoljstvo postojećim stanjem.

Postoje pretpostavke da je više knjiga napisano o Martinu Lutheru, nego o bilo kojem drugom povijesnom liku- izuzevši Krista. Rođen je 1483. godine u Saskoj. Studirao je pravo u Erfurtu, zatim je stupio u vrlo strog samostan, gdje je zaređen za svećenika te je postao i profesor teologije. Njega je veoma mučilo pitanje osobnog odnosa sa Bogom, jer je vidio i osjetio da to postojeća Crkva ne pruža ljudima. Shvatio je da jedino kroz ispravnu vjeru ljudi mogu živjeti ispravni kršćanski život. Nakon duhovne krize, Luther je počeo shvaćati prirodu Božje pravednosti, te je zatim odbacio svu teologiju koja se jedinstveno zasnivala na tradiciji, i počeo je stavljat naglasak na osobno shvaćanje i doživljavanje Božje Riječi. Kako je sve pomnije počeo proučavati Bibliju, ostavljajući po stranu autoritetno i tradicionalno interpretiranje Svetog Pisma tadašnje Crkve, uveo je novi način interpretiranja: gramatičko- povijesni. Posvetivši se Bibliji na takav način, došao je do spoznaje da smo spašeni vjerom a ne našim djelima. Njegov nauk je postao poznat kada je 31. listopada 1517. prikucao svojih 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu, te time izazvao raspravu.

U tim svojim tezama on je napadao nauku o indulgencija i crkvenoj preokupaciji materijalnim dobrima, no i mnogim drugim stvarima koje je smatrao protivnim Svetom Pismu. Pisao je da se crkva brani od mogućnosti reforme sa tri zida, a to su bili tadašnji crkveni zakoni koji su propisivali: 1. duhovnu moć Crkve ne može prosuđivati ni jedna druga sila, 2. samo Papa može odlučivati o pravom značenju Biblije, 3. nitko osim Pape ne može sazvati koncil, niti reformirati Crkvu .

Luther je bio nezadovoljan općim stanjem tadašnje Crkve, pogotovo zbog induligencija, odnosno zbog prodaje oproštajnih cedulja, te kad je saznao da to nije hir pojedinog biskupa, koji je time, bez biblijske podloge, htio osigurati materijalno stanje Crkve, nego saznao da sam Papa to odobrava, vidio potrebu za neposredno djelovanje. Bio je razočaran u papinstvo i njihov nauk, pa je zbog toga pokušao uvesti neke reforme u Crkvu, koja to naravno nije odobravala zbog gore navedenih pravila. Nakon što su se njegovih 95 teza prevele sa latinskog na njemački i dali pismenim ljudima na uvid, mnogi su ga optuživali za krivovjerje, te ga nazivali heretičarom. Čak je postojala prijetnja da će biti ekskomuniciran iz crkve ako ustraje u svome nauku. No, nije samo indulgencija uzrokovala Lutherovu želju za obnovom, nego i nauk o raznim stvarima koje očito nisu imale svoje temelje u Svetom Pismu, kao na primjer: autoritet Pape i njegova nepogrešivost, tadašnje naučavanje o sakramentima krštenja, euharistije, pokore, spasenja, i još mnogo drugih stvari.

Luther je sve to pokušao obrazložiti na temelju Svetog Pisma, i zaista je bio uspješan u tome, što možemo vidjeti po tome što je pridobio sve više ljudi koji su se slagali sa njegovim naučavanjem o sakramentima vjere, a to je uvelike potpomogao izum tiskarskog stroja 1456. godine, pošto je omogućio brzo širenje Lutherovih djela. Luther svojim nastojanjima nije priželjkivao raskol, odnosno, nije imao namjeru odvojiti se od tadašnje Crkve, nego je jednostavno uvijek iznova nastojao uvesti određene reforme unutar postojeće Crkve. Ali zbog tvrdokornog odbijanja svake reforme sa strane tadašnje Crkvene vlasti, žestoke polemike, politički interesi crkveno - svjetovne vlasti i napokon ekskomunikacija Luthera, bili su pravi razlozi raskola. Nakon toga su slijedili žestoki progoni protestanata, ali su se protestanti ipak uspjeli oduprijeti, te su nakon tridesetogodišnjeg rata, sporazumom u Westphaliji 1648. godine Luterani i Kalvinisti dobili jednaka prava kao i Katolici.

Treba spomenuti i reformatora koji je djelovao u Švicarskoj- Ulrich Zwingli. On je djelovao u isto vrijeme kao i Luther ali u Zürichu, naučavajući poput Luthera da Sveto Pismo treba biti vrhovni autoritet, i da se treba po njemu živjeti. No, Zwingli, iako mu se nauk u većini slagao sa Lutherovim, nije uvijek iz istog razloga tako vjerovao, to jest, nije uvijek imao jednako objašnjenje svojih uvjerenja. Ali postojale su i razlike, kao na primjer: Zwingli je držao da smo spašeni neposredno Božjom voljom, kao i Luther, no, za njega je to značilo to, da nismo spašeni sakramentima, što se razlikuje od Lutherove nauke. Bibliju je smatrao cjelovitim vodičem kroz život, te da se mora radit samo ono što ona naučava i ništa više. To je dovelo do izbacivanja kipova i orgulja iz crkve, te do jednog potpuno drukčijeg načina službe, koja se temeljila isključivo na Bibliji. Tu nauku su također htjela spriječiti, ali bezuspješno. No, u konzervativnijim dijelovima Švicarske, Zwingli je naišao na otpor, te tamo nije uspio svoj nauk proširiti. Umro je u bitci kod Kappele 1531.

Ukazujem na još jednog značajnih reformatora toga doba, a to je Jean Calvin. Najznačajniji reformirani i švicarski teolog je bio on, a ne Zwingli. Rođen je 1509. godine u Francuskoj. Otac ga je poslao na fakultet u Parizu kada je imao 12 godina, želeći da mu sin postane svećenikom. No, prije nego što je navršio 20 godina, otac mijenja mišljenje i želi da on postane odvjetnik, pa je tako Calvin završio i pravo.

U Parizu se Calvin upoznao sa Lutherovom naukom, te je pokušao uvjeriti francuskog kralja da pokaže naklonost reformskom pokretu, te je 1536. objavio svoje djelo Institut Kršćanske Religije, koji ne samo da nije uvjerio kralja u odobravanju reformskog pokreta, nego ga je predstavilo kao otpadnika od vjere, što se u Francuskoj nije toleriralo. Bio je prisiljen pobjeći odande i našao se u Ženevi, u Švicarskoj, gdje je i ostao, na zahtjev Guillaume Farela (ženevskog reformatora), poradi utvrđivanja reformacije.

Calvin je napisao više knjiga nego što jedan prosječan čovjek može za svog života pročitat. No njegova nauka je jasno i potpuno izložena u Institucijama . Sve svoje postavke temelji na Svetom Pismu, te je rekao da je «opravdanje stožer oko kojeg se pokreće vjera». No, što je bitno razlikovalo Calvina od Luthera jeste to, što je bio puno pažljiviji i sustavniji, ali se i njegovo učenje razlikovalo od Lutherovog. Calvin je ozbiljno isticao Crkvu i na drugi način tumačio što se događa pri pričesti, to jest, euharistiji. Općenito su reformatori tvrdili da su samo tri stvari nužne za Crkvu, a to su: Biblija, sakramenti i uredan kršćanski život. Calvin je uz to smatrao, da Crkva treba podučavati ljude kako da žive kršćanski, i nije samo tu da poziva ljude na pokajanje i vjerovanje.

Što se tiče njegovog naučavanja o euharistiji, slijedio je tadašnje rimo-katoličko i luteransko mišljenje da je živi Krist prisutan, samo što se nikako nije mogao složiti sa transupstancijacijom, to jest, pretvorbom vina i kruha u pravo tijelo i pravu krv Kristovu. Calvin je tvrdio da tijelo i krv Kristova jesu prisutni ali samo u duhovnom smislu, te da ih se isto tako duhovno uzima kroz primanje euharistije. Usprkos razlikama koje su nastale među reformatorima, trebamo znati što je svima zajedničko. To je načelo: sola Scriptura, sola fides, sola gratia - samo Pismo, samo vjera i samo milost.

Bitno je ukazati na činjenicu da reformatori nikada nisu planirali raskol u Crkvi, nego su ustrajali u reformiranju tadašnje Crkve. Može se zaključiti da je reforma bila neophodna, zbog pokvarenosti tadašnje Crkve koja je sve više okretala leđa nauci Svetog Pisma i živjela u duhovnom mraku, u sjaju blaga koji ju je na kraju i zaslijepio. Do reformacije, odnosno odvajanja od Crkve, ne bi došlo da nije bilo odbijanja svake reforme sa strane tadašnje Crkve.

No, nažalost, ni u protestantizmu nije bilo dugo jedinstva, zbog pojave različitih reformatora u različitim državama. Potaknuti Lutherom i proučavajući Sveto Pismo, svatko je drugačije tumačio Božju Riječ, te zbog toga danas imamo toliko različitih denominacija pod nazivom protestanti. Svakako da ni jedna Crkva i ni jedna denominacija ne može tvrditi da je ona jedina prava, jer je nastala ljudskim tumačenjem Božje objave. Mi kao nesavršeni, svakako ne možemo shvatiti u cijelosti nešto što je savršeno. Na kraju bih htjela reći, da kršćani, nakon svih tih borbi oko tumačenja Biblije i nastanka raznih denominacija, poradi naše nemogućnosti potpunog shvaćanja Svetog Pisma, trebamo uprijeti pogled na ono što nam je zajedničko- Krista, a ne na ono što nas razdvaja, te živjeti u miru jedni sa drugima.