© Copyright www.rkczg.hr

PETAR PAVAO VERGERIJE MLAĐI

Petar Pavao Vergerije mlađi rođen je 1489. godine u Kopru. 1518. u Padovi promoviran u doktora prava. Radio je kao advokat u Veneciji da bi se nakon ženine smrti zaredio za svećenika. Kao izaslanik pape Pavla III. zastupa ga u Württenbergu u posebnoj misiji kako bi privolio Luthera da dođe na crkveni sabor u Mantovu. Za uspjeh od pape dobiva naslov biskupa od Modruša da bi nešto kasnije bio imenovan biskupom u Kopru. Od 1536. posvećuje se svećeničkoj službi te se bavi proučavanjem teologije, pri čemu je bio osumnjičen da naginje k protestantizmu na koji otvoreno prelazi 1545. kad je napisao knjigu ”Adversus apostatas Germaniae”. Godine 1548. inkvizicija mu oduzima biskupsku čast i proganja ga iz Kopra, nakon čega piše “Apologiju” u kojoj objašnjavazašto je istupio iz Katoličke crkve. Svoja djela pisao je popularno s namjerom da što više raširi protestantsko učenje. Svoja djela pisao je na talijanskom, latinskom i njemačkom jeziku.

Premda nije sudjelovao u radu uraške tiskare možemo ga smatrati jednim od pokretača hrvatskog izdavačkog pothvata. Naime, u svibnju 1553., na poziv vojvode Krištofa od Württemberga, Vergerije se seli u Tübingen gdje postaje Vojvodin savjetnik.

U siječnju 1555. piše vojvodi Krištofu o ideji da se Biblija prevede na slavenske jezike. Tako je svojim savjetom predložio da se u svezi toga pozove Primoža Trubara kako bi započeo na prevođenju Svetog pisma na slovenski i hrvatski jezik. No, kako Trubar nije dovoljno poznavao hrvatski jezik Vergerije na njegovu inicijativu (1557.) poziva Stipana Konzula Istranina, popa glagoljaša rodom iz Buzeta kako bi započeo s prevođenjem Biblije sa slovenskoga na hrvatski. U razdoblju od 1556. do 1560. Vergerije je kao glavni pokretač tiskarstva obavještavao vojvodu Krištofa o svemu što se dešavalo u i oko tiskare. Zbog zavade s Trubarom udaljuje se iz tiskare i posvećuje diplomatskim poslovima u službi vojvode Krištofa i kralja Maksimilijana II., koji je simpatizirao s reformacijom. Umire 1565. u Tübingenu, sahranjen uz Ivana Ungnada.

IVAN III. UNGNAD WEISSENWOLF, BARUN SONEŠKI

Barun Ivan III. Ungnad Weissenwolf od Sonnega (u Koruškoj), sin carskog komornika Ivana II. starijeg rođen je 1493. godine. Bio je veliki župan Varaždinski (od 1543. do 1556. godine), vlastelin u Samoboru i u drugim gradovima. 1530. postaje zemaljskim glavarom Štajerske, a od 1540. do 1544. te od 1552. do 1556. bio je zemaljski kapetan donjoaustrijskih, hrvatskih i slovenskih zemalja, zapravo vrhovni zapo- vjednik Hrvatske i Slavonske granice. Služio je carstvu 37 godina te se posebno istaknuo u ratu protiv Turaka u Hrvatskoj i Ugarskoj.

Godine 1555. Ungnad se zahvaljuje na svojoj službi ratnog zapovjednika hrvatske i slovenske granice, te već boležljiv i star odlučuje se preseliti u Sasku, gdje je proživio dvije godine nakon čega seli u Würtemberšku pokrajinu, u Urach, a svoja imanja predaje na upravljanje sinu Ljudevitu. Kada je Ferdinand 1557. izdao stroge naloge prema načelu “cuius regio, ilius religio”, Ungnad posve napušta svoje posjede u habsburškim zemljama. Naime, car Ferdinand je bio odlučan protivnik reformacije što potvrđuju i dekreti od god. 1548., 1550., 1552., 1556., i 1563. Za razliku od oca, Ferdinandov sin Maksimilijan bio je sklon reformaciji te je Ungnad u njega nastojao steći što veću naklonost.

1557. u svojoj 62. godini ponovno se ženi i to s mladom groficom Barby. Prva mu je žena Ana grofica Thurn s kojom je imao dvadeset sinova i četiri kćeri od kojih je na životu ostalo pet sinova i tri kćeri.

Slijedećih godina uvelike nastoji ishoditi mirovinu kod cara, te mu u nekoliko navrata piše. Tako 3. svibnja 1557. u pismu caru Ferdinandu moli da mu se za zasluge dade godišnja mirovina od 600 for. i renumeracija od 8000 for., pa i više jer je čitav svoj imetak potrošio za carstvo. Ovo pismo poslao je po sinu Ljudevitu koji je bio komornik kod kralja Maksimilijana u Beču, a iz sigurnosti, jer za ranija pisma nije bio siguran je li ih car primio. Kako odgovora nije primio, 22. kolovoza ponovno piše iz Tübingena caru, te navodi kako je ruglo protivnicima u domovini da već četiri godine nije dobio nikakve potpore, te da će morati propasti od dugova. Navodi on svoje zasluge, služenje u Nizozemskoj, upraviteljstvo i kapetansku dužnost u Celju gdje je dobivao 500 forinti plaće dok je njegov prethodnik za te dvije službe dobivao 2000 forinti. Pored toga u svojih 26 godina vršenja kapetanske dužnosti u Štajerskoj, te vojničke u službe u Sloveniji i Hrvatskoj cijelo je vrijeme putovao o svom trošku te mu se život neprestano ratujući nalazio u pogibelji i k tome izvojevao je mnogo pobjeda. Cijelo vrijeme svoju zemlju je zastupao na svim državnim i zemaljskim saborima. Pored svega toga bio je jedno vrijeme i poslanik samog cara na sultanovu dvoru u Carigradu. Za Ungnada se zauzeo i knez Albrecht Bavarski koji 22. kolovoza 1559., istovremeno kad i Ungnad piše carevoj supruzi moleći je za milost u cara. 22. listopada 1561. obraća se i samom kralju Maksimilijanu, no sva nastojanja za ishođenjem mirovine nisu urodila plodom.

Izgubivši svaku nadu u povratak, zbog strogih protureformacijskih zakona, Ungnad se trajno naseljava u Urachu gdje mu vojvoda Krištof od Württemberga daje na raspolaganje pet svojih dvoraca. U jednom od njih, Mönchsshoff-Kappenhaus-u, nekadašnjem samostanu sv. Amanda, Ungnad nastavlja živjeti uzdržavajući svoj mali dvor . Kako nije uspio ishoditi mirovinu Ungnad se financirao od prihoda iz svojih gradova u Koruškoj, Štajerskoj i Hrvatskoj – Waldensteina, Wolfsberga, Sonega i Samobora. Pored ovih imao je i druge dohotke. Naime, vojvoda Krištof ga je imenovao svojim dvorskim savjetnikom sa 500 forinti godišnje plaće. Od tih prihoda Ungnadu ostaje dovoljno za promicanje reformacije u Hrvatskoj.

Kao čovjek bio je skroman i samozatajan. Nije volio da se o njemu previše piše niti da ga se uzdiže u zvijezde. Vrlo rano pristaje uz reformaciju, zbog čega mu sam car Ferdinand 1551. i 1553. prigovara, a Ungnad od tada sve više nastoji kako bi stekao naklonost njegovog sina Maksimilijana koji je simpatizirao s reformacijom.

Kako je od rana prionuo uz reformaciju, Ungnad već 1541. godine potpisuje molbu donjoaustrijskih staleža u Pragu kojom traže od Ferdinanda slobodu protestantskog vjeroispovijedanja. Isto tako 1556. kao zastupnik štajerskih staleža u Beču pokušava isposlovati slobodu vjeroispovijedanja evangelicima, no Ferdinand molbe odbija. Kako je čitav niz godina vodio ratove protiv Turaka a pored toga poznavao slabe kulturne i vjerske prilike među Hrvatima i Slovencima, Ungnad dolazi na ideju da bi se Turke dalo obratiti na reformaciju budući se hrvatski (slavenski) jezik koristio sve do Carigrada. Na taj bi način, bio je mišljenja, došlo do prestanka silne turske navale na ove krajeve. Stoga je čim je upoznao Vergerija, a već bio upoznat s Trubarovim književnim radom, svom dušom prionuo uz ideju da se prevedu protestantske knjige na hrvatski jezik, te piše 1555. godine Vergeriju o prijevodu Sv. pisma na slavenski jezik. Ova ideja o tiskanju hrvatskih prijevoda protestantskih knjiga toliko ga je oduševila da se počeo žrtvovati za nju i davati od svoje imovine nimalo ne štedeći. Odmah je pribavio sva potrebna slova i dva stroja za tiskanje hrvatskih knjiga. “Ako i nije sam literarno djelovao, bio je glavni pokretač i vođa cijeloga hrvatskog reformatorskog pokreta.” Kako bi sama stvar što sigurnije napredovala on odmah stupa u poslovni odnos s tiskarom Morchartove udovice gdje su se štampale i Trubarove slovenske knjige.

Sredinom 1561. godine Ungnad u svom dvoru u Urachu uređuje hrvatsku tiskaru. Po uputi Stipana Konzula Istranina još 1560. godine dao je lijevati glagoljska slova u Nürnbergu koja o Božiću Konzul preko Regensburga dovozi u Tübingen. U Urachu najprije uređuje jednu prešu, a potom u listopadu 1561. stiže i druga iz Nürnberga. 1562. godine su obje preše toliko odlično funkcionirale da se na nedjelju štampalo po 13000 araka. Pored toga u Morchartovoj tiskari u Tübingenu još je jedna preša tiskala njemačke predgovore Ungnadovim knjigama da bi poslije prešla na tiskanje hrvatskih latiničnih knjiga. U Urachu se uglavnom štampalo djela na glagoljici i ćirilici.

Pokrenuvši glagoljsku, nije se dugo čekalo i Ungnad zajedno sa svojim suradnicima pokreće i ćirilsku tiskaru. Ćirlićna slova dali su praviti najprije u Nürnbergu, a potom u Urachu. Radili su ih isti majstori kao i glagoljska. Nakon tri mjeseca izrade ćirilićnih slova, odmah su štampali jedan list za provjeru. U početku je Dalmatin bio i slagar i tiskar, isto kao i Konzul kod glagoljičnih izdanja. 26. svibnja 1561. Ungnad šalje svoga konjušara Clausa Gellnera u Nürnberg po majstore koje je naručio za lijevanje i rezanje ćirilićnih slova te oni stižu u Urach 4. lipnja 1561. god. Osim toga dao je i u mjedi izraditi klišeje Trubarova, Konzulova i Dalmatinova portreta.

Glavni cilj Ungnadove hrvatske tiskare u Urachu bilo je tiskanje Biblije, za što je prije svega bilo potrebno dobiti dobar prijevod koji je trebao biti tiskan na glagoljici i ćirilici.

Koliki je njegov udjel u pokretanju i uopće pet godišnjem življenju uraške tiskare najbolje svjedoče računi koje je uredno vodio: «Prema računima, koje je za prvu godinu sastavio Trubar, a potpisali ih Konzul, Dalmatin i Ungnadov tajnik Filip Guger, za ostale tri godine, to jest od Jurjeva g. 1561. pa do Jurjeva 1564. iznosila je sveukupna svota 7.842 forinti 3 novčića 3 fen. Ujedno su istraženi kao prilozi svi originalni računi i namire i sve je u redu pronađeno, pošto su uspoređeni sa predložena tri glavna iskaza. Konstatirano je, da je Ungnad još prije, negoli je stigla kakova novčana pripomoć, izdao od vlastitoga 2.034 for. 13 bac., dok je dobrovoljnih darova unišlo 5.170 forinti 10 bacena 3 novč. i 2 feniga. Uza sve to ostalo je Ungnadu na dugu god. 1564. još 2.445 forinti 4 bacena 1 novč. i 7 feniga.»

Budući da je mnogo trošio za hrvatsku tiskaru u Urachu, s vremenom se njegovo financijsko stanje pogoršavalo te je bio prisiljen jeftino prodati rudnike zlata i srebra u Koruškoj te isto tako i posuđivati. Tako je 1561. poslao svoga sina Karla k Pruskom vojvodi Albrechtu s molbom da mu posudi 600-700 forinti na godinu dana te jednoga konja, k tome je vojvodu zamolio i da mu sina uzme u službu. Pored toga sinu je dao na zadatak da u Pruskoj kupuje razne stvari od kojih posebno krzno budući je ono bilo jeftinije nego u Urachu. Vojvoda je Ungnadu posudio 700 forinti od kojih mu 100 pokloni za hrvatsku tiskaru i kao dar pošalje svog najboljeg konja. Dvije godine kasnije Ungnad mu vraća posuđeni novac s najljepšom zahvalom.

27. prosinca 1564. godine Ungnad iznenada umire od prehlade i u posljednjim trenucima svoga života poručuje svojim sinovima da nastave njegov rad u hrvatskoj protestantskoj tiskari. Profesor i kancelar tübingenške univerze, prepošt dr. Jakob Andeä u svom nekrologu za Ungnada je rekao: «Pošto se Njegova Milost mnogo godina borila s Turcima, pa pošto pokojnik vrlo često i život svoj izvrgavao za svetu vjeru Isusovu, kraj svega toga nije ipak mogao ništa postići. Za to je odlučio, da na drugi način, to jest hrvatskim knjigama upozna jadni i nevoljni puk na Granici, kao i onaj pod turskim gospodstvom, svoju krivu vjeru, pa da se još za vremena obrati.»

PRIMOŽ TRUBAR

Primož Trubar rođen je 1508. godine. Od 1520. do 1527. godine školuje se u Rijeci, Salzburgu, Trstu i Beču. Već 1530. godine Trubar prihvaća reformatorsko učenje i od te godine do 1542. kao svećenik službuje u Laškom, Ljubljani i Trstu, a od 1542. do 1548. godine bio je kanonik u Ljubljani da bi progonjen prebjegao Rothenburgu na Tauberi gdje je do 1553. godine djelovao kao protestantski pastor. Za vrijeme svog boravka u Rothenburgu odlučuje se uvesti slovenski jezik u književnost te štampa prve slovenske knjige Catechismus i Abecedarium (Tübingenu 1550. godine). Godine 1553. seli u Kempten gdje ostaje do 1561. godine. Jednu godinu potom boravi u Urachu nakon čega se vraća u Ljubljanu. Svojim radom obilježio je djelovanje hrvatske protestantske tiskare u Urachu te uz Ungnada i Konzula bio glavna osoba u njenom djelovanju.

Osim što je s Ungnadom odlučivao koje će se knjige štampati, Primož Trubar je insistirao na prijevodima njegovih djela i k tome želio voditi i administrativne poslove u hrvatskoj tiskari u Urachu. Pored toga pokrenuo je i inicijativu za njeno preseljenje u Ljubljanu. To se nije svidjelo Stipanu Konzulu jer se želio osloboditi Trubarovog patronata zbog čega je došlo do velike svađe oko dominacije u tiskari koja je usporila rad i dovela do mnogih situacija gdje su se i dobronamjerni savjeti gledali kao podmetanja.

Osim što je tražio da se Konzul-Dalmatinovi prijevodi pregledaju na jugu «Trubar mišljaše i na to, da bi se uskočki popovi mnogo lakše priljubili novoj vjeri, nego druge pristaše papine, budući da oni u svojoj liturgiji upotrebljavaju hrvatski jezik i pripadaju senjskoj biskupiji, gdje je već odavna dopuštena hrvatska služba mnogim papinskim bulama i osobitim privilegijem. Oni su se za crkvene potrebe služili narodnim govorom, a to je tako sasvim odgovaralo duhu reformacije.» Mišljenja sam kako ovaj Trubarov stav u svezi uskočkih popova nije bio ispravan. Puk se u našim krajevima priklanjao novoj vjeri prije svega zbog bogoslužja i knjiga na narodnom jeziku. No, na području Senjske biskupije kako znamo, još od XIII. st. dozvolom pape Inocentea IV. Hrvati su dobili bogoslužje na vlastitom jeziku, isto tako, na tom području djelovale su glagoljske tiskare puno prije uraške. Osnovni preduvjeti zbog kojih su Hrvati prianjali uz novu vjeru što se tiče Senjske biskupije bili su već ispunjeni, te nije bilo razloga za veću zainteresiranost u odnosu na druge hrvatske biskupije. Zanimljivo je s kolikim trudom se tražilo mišljenje o kvaliteti prijevoda. Kada je pak Trubar dao ocjenu “viel  falsch” to jako žesti Konzula, a Ungnad se osim toga ljuti i na kranjske staleže koji su se priklonili Trubarovom mišljenju. Negativna kritika očito nije bila dobrodošla. Poslije se Trubar pravdao da je za lošu ocjenu prijevoda čuo od jednoga župnika te fratra.

1561. godine Primož Trubar izdaje registar dotada tiskanih slovenskih knjiga. Osim što štampa pregledan trostruki glagoljski alfabet navodi kako će se slovenske knjige odsada štampati i na hrvatskom jeziku i to hrvatskim glagoljskim i ćirilićnim slovima. Ujedno pohvaljuje baruna Ivana Ungnada rekavši kako se “on nije opomenama, obećanjima, tješenjem i darovima, što više podupiranjem, šiljanjem osobitih glasnika i dopisivanjem osobito zauzeo za stvar, prevodioci ne bi po vlastitom njihovu priznanju imali ni noćišta ni hrane, a hrvatska se tiskara ne bi nikako mogla uzdržavati.”

MATIJA VLAČIĆ ILIRIK

Matija Vlačić Ilirik bio je jedna od najutjecajnijih, a ujedno i najprjepornijih osoba njemačkog protestantizma. Rođen je 3. ožujka 1520. godine u Labinu gdje započinje sa svojim školovanjem da bi kao šesnaestogodišnjak otišao na studij u Veneciju gdje stječe solidno humanističko obrazovanje. Na savjet svoga ujaka Balde Lupetine, franjevca koji je postao luteran, 1539. godine odlazi na daljnje studije u Njemačku.

Već kao dvadesettrogodišnjak stječe Lutherove simpatije i priznanje (noster notissimus homo et magnae fidei). Ugodinama kada su protestantski učenjaci na čelu s Melachtonom težili pomirenju s rimokatoličkom Crkvom, Vlačić ostaje čvrsto na Lutherovoj liniji glede učenja o dostatnosti Svetoga pisma za razumijevanje Božje objave, te opravdanja po milosti i vjeri. Da bi obranio Lutherovu nauku, on piše pravila za ispravno razumijevanje svetopisamskih spisa, polemizira protiv učenja katoličke Crkve, tiska i promiče pisanu riječ, traži svoje istomišljenike tijekom povijesti Crkve, te stvara planove za širenje reformacije u južnoslavenske zemlje. Zbog svojih tvrdih stavova stekao je mnogo neprijatelja te je zbog toga bio prisiljen sa stigmom heretika putovati diljem Europe tražeći mirno utočište. Početkom 1562. godine sklanja se u Regensburg gdje razmišlja o osnivanju protestantskog učilišta za južnoslavenske zemlje.

U to vrijeme komunicira s djelatnicima uraške tiskare. Suradnici hrvatske tiskare u Urachu tražili su od Flacija savjete radi revizije i aprobacije svojih djela. Naime, bili su mišljenja kako nema boljeg poznavatelja Biblije od samog Flacija, a k tome vrlo dobro je poznavao glagoljicu i ćirilicu.

1559. Flacije preko Ungnada s kojim se poznavao pokušava djelovati na vojvodu Krištofa u svom reformatorskom duhu, no kako u Württembergu flacijanizam nije bio trpljen, Vojvoda nije htio ni čuti o Vlačiću. To je bio svakako jedan od glavnih razloga zašto Vlačić nije direktno i aktivno sudjelovao u radu hrvatske tiskare.

Još za Flacijeva boravka u Istri pisao je iz Ljubljane Ungnadu staleški pisar Matija Klombner, da Flacije zna dobro glagoljicu i ćirilicu, pa da hrvatskom pismu nitko nije vještiji od njega. U tom je pismu (od 29. VII. 1563.) također bilješka «gospodar (Ungnad) je pisao, da se s Flacijem, što se tiče knjiga, nema ništa započinjati», a to se dakako tiče njegova vjerskog nastojanja.” U međuvremenu Flacije se preselio iz Istre u Njemačku te je tim više bio u prilici pomagati pothvat hrvatske tiskare u Urachu. «Kad se radilo o tom, da Trubar ostane u Ljubljani, nagovarao je Klombner Ungnada, neka sklone Flacija, da on preuzme sav posao oko hrvatske tiskare i da mu on bude savjetnikom u tom poslu.”

1562. g. Klombner šalje Flaciju na pregled prijevod Augsburške vjeroispovjesti, te o tom izvješćuje u travnju iste Ungnada s porukom kako je mišljenja da bi Flacije mogao rukovoditi prevođenje slovenskih protestantskih spisa. 28. srpnja 1563. godine Klombner piše Ungnadu kako je imao podulji razgovor s Flacijem u svezi prevođenja knjiga. Flacije je izrazio spremnost sudjelovati u pregledu djela o kojima bi dao svoje mišljenje, dok se s druge strane ne bi miješao u posao, te ga se ne treba ni spominjati. Tražio je da mu se najprije pošalje Psaltir po Dalmatinu ili Cvečiću, hrvatskim prevodiocima u Urachu. Pored Klombnera i Trubar se zauzimao kod Ungnada da Flacije preuzme prijevod njegovih slovenskih knjiga na hrvatski, zbog čega pada Ungnadova sumnja na Trubara da prianja uz flacijanizam, što po Bučarevu mišljenju nije bila istina.

1563. godine Flacije jedno vrijeme sudjeluje u radu hrvatske tiskare u Urachu. Bio je spreman prevoditi i Trubarove slovenske spise na hrvatski, pa čak preuzeti i korekturu na sebe. Konzul mu je poslao na ogled korekturu Lutherove Kućne postile i Spangenbergove Postile. Što se zbilo u svezi s tim nije na žalost poznato, no svakako je važno napomenuti da je Flacije uživao velik ugled kod hrvatskih prevoditelja u Urachu.

NASTOJANJE OKO PRIJEVODA BIBLIJE

Uz pomoć Ivana Ungnada, Trubaru su u Urach poslana za pomoć dva svećenika, Slovenac i Dalmatinac, vješti u glagoljici i ćirilici za pomoć u prevođenju knjiga na slovenski i latinski. No, na putu k Trubaru u Tübingen Slovenac umire. Dalmatinac kojemu je po svoj prilici ime bilo fra Mojzes na opće veselje Ungnada, Trubara i Vergerija iznosi svoj prijevod Vulgate za koju je rekao kako je započeo s prevođenjem 1547., a svršio 1554. No, da iznenađenje bude veće, nakon četiri dana izjavljuje kako je već gotov prijevod Biblije donio samo na ugled, da bi pokazao kako ona postoji, te da ne bi bilo potrebno da se ponovno prevodi, a njegov prijevod će već biti negdje tiskan i to ne na njegov trošak, ali ni na trošak hrvatske tiskare u Urachu. Tražili su od njega da im makar dade da prijevod usporede s drugima te mu je Vergerije nudio 200 forinti nagrade i doživotnu plaću od 100 for. od vojvode Württemberškog, no sve je bilo uzalud jer je fra Mojzes naumio izdati svoj prijevod u Mlecima. Franjo Bučar je mišljenja da je vrlo vjerojatno bio žestok katolik, te da nije htio da mu prijevod ugleda svjetlo dana uz pomoć protestanata.

S druge pak strane vrlo je vjerojatno kako fra Mojzes uopće nije preveo tu Bibliju, već je to bila, po Trubarovu mišljenju Biblija koju je stari knez Bernardin Frankopan dao prevoditi petorici popova. Drži se da je ta bila dogotovljena još 1521., a fratar ju je najvjerojatnije samo prepisivao i po svoj prilici želio je dobro unovčiti za što je naknadno zahtijevao da mu se u cara traži mjesto biskupa u Trstu ili u Pićnu (Pedena, Piben) kod Pazina, ili da mu se osigura godišnje 300 dukata i 300 for. mirovine, a on bi prijevod prepisao i priredio za štampu. Kako su njegovi zahtjevi bili pretjerani, od dogovora nije bilo ništa. Čuvši za smrt fra Mojzesa, Ungnad 3. siječnja 1563. šalje brzoteču na Cres kako bi možda uspio pribaviti ovu Bibliju, no i to je ostalo bez uspjeha.

Nastojanja oko pribavljanja gotovog prijevoda time nisu završila. Ungnadov suradnik Klombner 25. studenog 1563. javlja Ungnadu da je nabavio glagoljski prijevod i da će mu ga poslati. No, poslije više o toj Bibliji nema ni traga ni glasa pa je vrlo vjerojatno kako nikad nije ni stigla u Urach k Ungnadu.

Osim ovog nastojanja za pribavljanje prijevoda fra Mojzesa, 1562. riječki kapetan Barbo od Waxensteina (Kozljaka), vlastelin u Istri, koji je najrevnije tražio mogući prijevod ili prevodioce, doznaje za jednog padovanskog doktora, rođenog Dubrovčanina koji bijaše učitelj hebrejskog. U ime Ungnadovo, Barbo mu obeća ukoliko je voljan sudjelovati u radu hrvatske tiskare 80 for. i putne troškove. 28. studenog 1562. godine Ungnad dobiva pismo od Fabijana Kirchbergera, prodavača hrvatskih i slovenskih protestantskih knjiga u Ljubljani, da je padovanski doktor voljan stupiti u službu kod Ungnada za 120 kruna u zlatu na godinu, te da mu uz to treba još i jedan Hrvat za pomoć. U listopadu slijedeće godine doktor pak izjavljuje kako je spreman preuzeti prijevod Starog Zavjeta, ako mu Ungnad osigura mirovinu. No, na njegove zahtjeve Ungnad nije pristao.

Kako gotov prijevod nisu uspjeli pribaviti, uraškim prevoditeljima preostalo je da taj posao obave sami. Cijelu Bibliju nisu uspjeli tiskati, već samo Novi zavjet i Proročke knjige iz Staroga zavjeta. Knjige Mojsijeve (Petoknjižje) i knjiga Psalama bile su prevedene, a možda i ostale knjige Staroga zavjeta, ali nisu tiskane.

STIPAN KONZUL ISTRANIN

Prvi hrvatski prevoditelj, Stipan Konzul rođen je 1521. godine u Buzetu (lat. Pinquentanum, tal. Pinquente). Najprije djeluje kao katolički svećenik, pop glagoljaš. Za vrijeme njegova boravka u Istri glagoljica je još uvijek bila u funkciji službe božje u crkvi i široj javnosti. Prodiranje novog duha reformacije zahvaća sve slojeve svećenstva. Ubrzo nakon što je 1545. koparski biskup Petar P. Vergerije započeo s reformacijom i sam Konzul ubrzo prihvaća protestantsko učenje. Poradi toga 1549. godine mletačka ga inkvizicija protjeruje iz župe Stari Pazin nakon čega odlazi prvo u Ljubljanu a potom u Kranj gdje je obavljao službu protestantskog propovjednika. No, ni situacija u Kranjskoj nije bila sigurna. Konzul poput mnogih u to doba mora tražiti utočište gdje protestanti nisu bili proganjani. Sljedeći primjer Primoža Trubara, koji je već prije zbog svojih uvjerenja napustio svoju rodnu deželu otišavši u Bavarsku, Konzul 1552. godine odlazi u Rottenburg na Tauberi k njemu. Već 1553. odlaze zajedno u Kempten a iste godine zapošljava se kao učitelj pjevanja (Cantor in der Poetisch Schul) na evangeličkoj školi u Regensburgu. Iste godine oženio se Walpurgom s kojom je imao troje djece; Nikolu, Oswalda i Anu. Nakon tri godine odlazi u grad Cham gdje ga snalazi velika nesreća jer mu je izgorjela kuća pa se morao ispočetka kućiti. Ponovno se vraća u Regensburg a u toj nevolji sjetio ga se Trubar te ga nagovara na prevođenje njegovih slovenskih knjiga na hrvatski jezik. Već iduće godine Konzul je započeo sa prevođenjem Trubarova prijevoda Novog Zavjeta (Novog Testamenta) sa slovenskoga na hrvatski. Tijekom 1558. g. Konzul je preveo Matejevo evanđelje i priredio po Trubarovu Abecedariju glagoljsku Tablu za dicu. Iz svega izlazi da je Konzul prevodio više djela usporedno.

Premda je Trubar bio zadovoljan njegovim prevođenjem, Konzul je želio svoje prijevode podastrti ocjenjivačkom sudu zbog čega 1559. godine odlazi u Ljubljanu, gdje se susreće s Antunom Dalmatinom. Dne. 28. kolovoza 1559. godine skupina teoloških i jezičnih stručnjaka u Metlici s oduševljenjem je prihvatila Konzulove prijevode.

Godine 1560. Konzul seli u Urach te na preporuku Primoža Trubara dobiva službu kod Ivana Ungnada. Tako su se na okupu našli Petar Pavao Vergerije (koji je uspio nagovoriti Trubara da svoje prevodilačko djelovanje „za ljube Slovence“ proširi i na ostale Južne Slavene.)Trubar, Konzul (koji se prihvatio mjesta prvoga trubarova suradnika i službenog prevoditelja na hrvatski te priređivača i odgovornog urednika svih glagoljskih izdanja), Ungnad (financijski pokretač čitavog poduhvata i osoba bez koje uraška izdanja nikada ne bi ugledala svjetlo dana) i Dalmatin (koji dolazi nešto kasnije). Svoj naum o tiskanju hrvatskih knjiga kojima bi proširili novo učenje mogli su započeti.

Još iste godine započelo se s pokretanjem tiskare. Istarski glagoljaš, Konzul je znao da će njegovi prijevodi tiskani glagoljicom naići na odobravanje te stoga 23. travnja 1560. dolazi u Nürnberg kako bi dao uputstva za lijevanje glagoljskih slova koja su izrezana prema predlošku iz starih glagoljskih knjiga koje je nosio sa sobom. S izlivenim slovima 20. kolovoza kreće put Tübingena, u kojem su najprije mislili utemeljiti hrvatsku tiskaru. Tu štampa probni glagoljski list s pet oblika različitih glagoljskih slova koji je odmah razaslan u Beč, Ljubljanu i u druga mjesta.

Konzul nije dugo čekao i odmah je javio Ungnadu da su glagoljska slova već gotova, te da bi valjalo izliti i ćirilska. I tako već slijedeće godine, uz glagoljsku, u Urachu biva osnovana i ćirilska tiskara, o čemu 1. rujna 1561. Ungnad obavještava Kralja Maksimilijana poručivši mu da će za koji dan početi sa tiskanjem ćirilskog Katekizma.

Kako je Konzul stalno obolijevao za rad u tiskari bilo je potrebno još suradnika te su se tako Trubar i Ungnad sastali u Tübingenu i dogovorili da će zamoliti kranjske staleže da im pošalju barem dva Hrvata s Konzulovim već ispravljenim prijevodima koje će trebati za korekturu te prijevod. Na ovu zamolbu u Ljubljani je odlučeno da im pošalju Antuna Dalmatina u Urach te s njim i hrvatske slagare koje bi dobili na jugu te njemačke koji bi radili usprkos nepoznavanju jezika. Svoje prijevode Konzul je zbog nedostatka učenih grafičara morao slagati i pripremati za štampu sam. Dolazak Antuna Dalmatina u Urach bio je od velika koristi jer je osim pomoći Konzulu pri prevođenju bio i vještiji u ćirilici. Cijelu 1561. godinu Konzul i Dalmatin obavljali su pripreme oko lijevanja glagoljskih, ćirlićnih i latiničnih slova, a Ungnad je financirao taj pothvat. Između ostalog doznajemo da je 8. lipnja 1561. Konzul ostao u Urachu 15 tjedana na opskrbi kod Ungnada za što mu je ovaj platio po tjednu 1 for.

Glavne osobe za prevođenje u hrvatskoj tiskari bili su Konzul i Dalmatin. Svjedoči tome da su u svega 5 godina djelovanja tiskare objavili 26 knjiga zajedno, 4 u suradnji s drugima te 3 Konzul sam. Tek je Merčerić izdao jedno djelo latinicom (Proroci). Zbog njihovog predanog rada, važno je napomenuti da su Konzula i Dalmatina njihovi suvremenici prozvali drugim Ćirilom i Metodom.

Prva tiskana knjiga bila je “Tabla za dicu” ili Abecedarij, koju je Konzul priredio po Trubarovu originalu, i to u 2000 primjeraka na glagoljici. Bila je namijenjena svima koji nisu znali čitati, ne samo djeci nego i odraslima. Kako je tiskanje tek krenulo, ponajviše se gledalo prilikom raspačavanja knjige da stručnjaci s juga daju svoje mišljenje o slovima. Praksa slanja knjiga na ocjenu suradnicima u Hrvatskoj tako je nastavljena tijekom cijelog djelovanja hrvatske tiskare u Urachu. Slijedeće knjige bile su: Mali glagoljski katekizam i Katekizam (Konzulov prijevod Trubarova Katekizma), u čijem predgovoru je najavljen izlazak Novoga Testamenta, tj. Evanđelja i Poslanica.

U ožujku 1562. izdaju prvi dio Novoga zavjeta pod naslovom: Prvi del Novoga testamenta, va tom jesu svi četiri evangelisti i Dijanje apostolsko, iz mnozih jazikov v općeni sadašnji i razumni hrvacki jazik, po Antunu Dalmatinu i Stipanu Istrianu, s pomoću drugih bratov, sada prvo verno stlmačen. Opširan i opsežan predgovor na njemačkom jeziku za ovo izdanje napisao je Primož Trubar, a knjiga je posvećena kralju Maksimilijanu. Izlaskom Novoga Testamenta započinje sukob između Trubara i Konzula u kojem je dolazilo do međusobnih vrlo oštrih optuživanja. Prepirka je bitno obilježila djelovanje hrvatske tiskare u Urachu te se odrazila i na ostale djelatnike uraškog kruga.

Kada se 1562. godine Primož Trubar nakon trinaest godina izbivanja vratio u Ljubljanu kako bi uredio slovensku protestantsku crkvu, Konzul u želji da se riješi njegova protektorata i da ima veću samostalnost u radu hrvatske tiskare u razgovoru uspijeva pridobiti Ungnada protivno Trubaru koji nakon toga redovito u svađama stoji na Konzulovoj strani. Koncem 1562. i početkom 1563. godine Konzul po Ungnadovu nalogu, a bez Trubarova znanja, s kojim se više nisu dobro slagali, kreće na put u potragu za novim suradnicima hrvatske tiskare te da dade na pregled svoje tekstove. Naime, Ungnad je sumnjao da Konzul, budući da je boravio već duži niz godina izvan domovine, nije potpuno dorastao svojoj zadaći tj. prevođenju. Njegovu sumnju pobudile su Trubarove optužbe na račun Konzulovih prijevoda u odnosu na ranije izjave u kojima je hvalio razumljivost jezika, ljepotu tiska i dobru kvalitetu prijevoda. I sam Konzul je vjerojatno sumnjao u svoje sposobnosti, no po mišljenju Franje Bučara on je ipak za ondašnje prilike svoju zadaću prilično dobro riješio. Matija Klombner, staleški pisar u Ljubljani, Konzulu je preko kranjskih staleža preporučio kao korektore ove ljude: “iz Istre Ivana Fabijančića, svećenika u Pazinu, župnika na Krasu Ivana Lamellu iz Vipave, župnika iz Staroga Trga u Kranjskoj, Grgura Vlahovića iz Metlike i Jurja Pišeca, staroga i iskusnoga pisara u Metlici, jer su svi oni vrlo vješti hrvatskom jeziku i pismu.” Konzul je dosta vremena proveo putujući po domovini i tražeći mišljenje stručnih ljudi o kvaliteti svojih prijevoda. Kako je dobivao pozitivne kritike, značilo je to njegovu pobjedu nad Trubarom nakon čega je jaz između njih dvojice postao nepremostiv. Kako su kranjski staleži stajali uz Trubara njihove donacije hrvatskoj tiskari bile su sve oskudnije. No, Konzul po povratku iz domovine po Ungnadovom nalogu putuje od grada do grada po Njemačkoj sakupljajući novčana pomoć pri čemu kupuje nova slova za tiskanje latiničkih izdanja. 1564. godine rad u tiskari posebice je živnuo, tiskano je devet izdanja i jedan pokusni list, što govori da je vjerojatno za svog putovanja po Njemačkoj Konzul prikupio dosta novca. Nakon Ungnadove smrti zajedno s Dalmatinom 1565. izdaje posljednje urašku knjigu Beneficium Christi nakon čega ih vojvoda Krištof otpušta iz službe, na njihovu zamolbu.

Konzul se zapošljava kako učitelj glazbe na gimnaziji u Regensburgu gdje zajedno s Dalmatinom 1568. izdaje prijevod Brencijeve Postille koju su namijenili gradišćanskim Hrvatima. Ne zna se pouzdano kada je umro, tek se pretpostavlja da je to bilo 1579. godine u okolici Željezna (Gradišće).

ANTUN DALMATIN

Točno mjesto rođenja Antuna Dalmatina, pisca, prevoditelja izdavača nije poznato. Pretpostavlja se da je rođen u Dalmaciji ili Senju u prvoj polovici XVI. st. Još kao svećenik u Istri pristaje uz reformaciju. U razdoblju 1559. i 1560. g. službuje kod Matije Klombnera u Ljubljani kao učitelj njegova sina. U to vrijeme po Trubarovu nalogu započinje prevoditi njegove slovenske knjige. 1560. započinje njegova suradnja sa Stipanom Konzulom. Isprva je djelovao u Ljubljani prevodeći Evanđelja i Djela apostolska  za I. i II. Novoga zavjeta u čemu su mu pomagali Juraj Juričić, Matija Šivčić i Grgur Vlahović. Osim prevođenja ispravljao je Konzulove tekstove. 1561. pridružuje se Konzulu u Urachu kako bi posao oko hrvatskih knjiga još bolje napredovao. Pored toga, njegovo poznavanje ćirilice bilo je od velike koristi. U nakani da novu vjeru prošire na balkanske prostore, sve do Carigrada, Ungnad i suradnici nakanili su štampati knjige ćirilicom te je stoga Dalmatin proveo u srpnju 1561., tri tjedna u Reutlingenu nadgledajući posao oko rezanja ćiriličnih slova. Na Ungnadovu preporuku Dalmatin se vraća u Tübingen gdje ga Vojvoda Krištof prima u stalnu službu, da pomaže hrvatskoj tiskari s godišnjom plaćom od 30 for. i čitavom opskrbom.

Dalmatin je bio čovjek vrlo mirne naravi. U pismu od 16. studenog 1562. Klombner piše Ungnadu za Antuna Dalmatina da je marljiv, učen i vješt hrvatskom jeziku. Bio je čovjek vrlo mirne naravi, sa svakim se slagao te radio vrlo savjesno i sporo. Mnogi su ga isticali kao najboljeg radnika i prevoditelja uraške tiskare. Premda nije samostalno potpisao niti jedno izdanje, poznata su 32 izdanja na kojim je radio, uglavnom kao prevoditelj.

Nakon Ungnadove smrti i prestanka rada uraške tiskare, Dalmatin s Konzulom 1568. u Regensburgu izdaje Postilu u dva dijela, namijenivši ju gradišćanskim Hrvatima. 1569. zbog svojih zasluga i starosti, na Trubarovu preporuku, kranjski staleži mu daju godišnju mirovinu. Umro je u Ljubljani 1579.

POTRAGA ZA SURADNICIMA

Veliki problemi za hrvatsku tiskaru bili su dakako to što Dalmatin i Konzul nisu više bili u naponu životne snage. Trebalo je svakako osigurati budućnost tiskare novim mlađim ljudima.

Suradnici hrvatske tiskare u Urachu, Klombner i Trubar, nastojali su preko svojih poznanstava pronaći nove ljude za njen rad u čemu se Klombner posebice isticao. Kao gorljivi reforamtor, poznavao je širok krug ljudi, te je svakog imalo sposobnijeg nastojao pridobiti. Njegovi pokušaji uglavnom su propadali. Trubarovo se nastojanje, za razliku, sastojalo ponajprije u nevjeri kako su Dalmatin i Konzul sposobni za kvalitetan prevodilački rad, Naime, Konzula je smatrao Talijanom a za Dalmatina bio je mišljenja kako “ne može ni da čestito pročita što jednom napiše.” Nepovjerenje prema hrvatskim prevodiocima u Urachu uzrokovalo je veliku prepirku koja je svakako loše djelovala na rad tiskare. Ipak, jedan od glavnih uzroka svađi bilo je Trubarovo traženje da se prevode samo njegova djela. Njegovu ljutnju i nesklonost spram Konzula svakako je morala ražestiti i činjenica da je ovaj želio nanovo prevesti Matejevo evanđelje, što je Trubar već učinio. Tako ne možemo smatrati slučajnim da je Trubar izgubio Konzulov prijevod Postile koja je već bila ispravljena i za štampu priređena.

Namjera širenja reformacije na istok, sve do Carigrada, očigledno je Trubaru bila prioritet. Konzul kao Istranin i dobar poznavatelj glagoljice dakako da nije mogao biti od velike koristi za širenje nove vjere na istok gdje se koristila ćirilica. Za tu zadaću trebalo je pridobiti ljude s tog područja, dakle Bosne pa i južnije. Osim toga Konzulov istarski govor nije mogao odgovarati bosanskome te je stoga bilo potrebno radi čistoće jezika angažirati kojeg Bosanca ili Uskoka. Tako Trubar uz Klombnerovu pomoć pribavlja dva pravoslavna svećenika kaluđera, jednog iz Srbije, a drugog iz Bosne. Naći pravoslavne svećenike s područja Bosne i istočnije, a k tome i obrazovane u to doba bilo je vrlo teško, naime, većina ih je bila nepismena.

Već na samom početku angažiranja dvojice popova, Matije Popovića i Jovana Maleševca, došlo je do problema. General Kranjske Lenković usprotivio se ovom pothvatu te nije htio Klombneru pomoći u financijskom pogledu glede putnih troškova dvaju kaluđera. Pribavivši ipak potreban novac (uzeo ga je od koruških staleža koji su odredili 100 talira za troškove hrvatske tiskare), popovi su krenuli put Uracha. Namjeravano je kako bi trebali izdati glagoljski katekizam ćirilicom, k tome je Maleševac obećavao pribaviti tiskara iz Bosne, davao savjete kako bi bilo dobro slova iz Uracha dobaviti u Mletke gdje bi se imale štampati knjige. Pored toga, obećavali su i uvjeravali hrvatske i slovenske reformatore kako će “naštampati ćirilsku knjigu za turskog cara, u kojoj će se govoriti o pravom Evanđelju, a protiv pape i Muhameda, te pokušati sve Turke obratiti na pravu vjeru.”

Na putu u Urach pridružio im se u Ljubljani i Trubar. Premda je Bučar mišljenja kako je primjerice Trubar, potrošio na njih “svega 56 for. 3 novč. i 2 fen.” Popovi su se pokazali kao izbirljivi sladokusci i ljubitelji dobre mjere vina i piva. Sveukupno za njihove troškove puta, boravka i povratka u otprilike 23 tjedna potrošeno je 120 forinti i dobili su od Ungnada 2 konja (koliko je u ono doba vrijedila forinta može nam poslužiti podatak da se za konja plaćalo od 13 do 16 forinti, a troškovi nabavke jednog tiskarskog stroja za hrvatsku tiskaru bili su otprilike 600 forinti). Za vrijeme njihova boravka u Urachu ispostavilo se kako uopće nisu dorasli namijenjenoj im zadaći, ili kako je moguće, po mišljenju Franje Bučara, nisu se slagali s Trubarom koji je inzistirao da se njegove stvari prevode. Pri odlasku, pred Ungnadom a u nazočnosti Primoža Trubara i drugih, popovi su svečano, s desnom rukom na prsima posvjedočili kako su hrvatski prijevodi Novoga zavjeta, katekizma i drugih knjiga dobri i razgovijetni, te da su slova dobra. Pored toga za putne troškove su Ungnadu dali i vlastoručno ćirilicom potpisanu potvrdu.

Pokušaj s uskočkim popovima je propao. Kako su Konzul i Dalmatin često pobolijevali, trebalo je naći još ljudi iz Hrvatske za rad tiskare. U ono doba ljudi su se teško određivali na tako dalek put (u Urach). U tim krajevima vladala je kuga, a pored toga znali su da ih po povratku u hrvatske krajeve očekuje progon. K tome, Ungnad je tražio od mogućih suradnika „da znadu što bolje hrvatski jezik, osim toga još dobro slovenski, njemački i latinski, a ponešto bar i talijanski, grčki, hebrejski.“

Na takvu situaciju, kranjski su staleži odlučili angažirati dva svećenika koji bi u Ljubljani prevodili sa slovenskoga Trubarova djela i općenito bi u Sloveniji i hrvatskim zemljama organizirali pripremu dok bi se samo tiskanje vršilo u Urachu. Koliko je uspješan bio ovaj pokušaj, nije poznato. Naime, u kronološkom pregledu F. Bučara o tiskanim knjigama nema podataka o “ljubljanskim” prijevodima.

JURAJ CVEČIĆ

U prosincu 1561. godine na Klombnerovu preporuku u Urach dolazi Juraj Cvečić. Svećenik iz Istre koji je na Flacijev poticaj imatrikuliran kao “ilirac”. Kako je bio bez posla nije ga bilo teško pridobiti. Protivno volji Trubara, Klombner šalje Cvečića u Urach gdje ovaj stiže u prosincu 1561. Osim što je počeo prevoditi na hrvatski glagoljicom Augsburšku ispovijest i Spangenbergovu Postilu, Cvečić je znao slagati na tiskarskom stroju. Ćirilicu nije znao tako dobro kao Dalmatin, o čemu je Klombner obavijestio Ungnada.

Što je Cvečić radio u Urachu početkom 1562. godine, nemamo detaljnije informacije. Poznato je da je Trubar, koji je još tada upravljao hrvatskom tiskarom bio nezadovoljan Cvečićem te tvrdio kako “ništa ne vrijedi, da je sumnjivo bolestan, da nečitljivo piše, pa da je i Vergerije protiv njega.” Stoga ga šalje kući, a usput je bio namijenjen kao pratnja uskočkim popovima budući da nisu znali njemački. 10. veljače 1562. Cvečić izdaje Ungnadu i pismenu potvrdu da je primio 16 forinti na račun troškova puta. Osim toga ponio je i svoje prijevode koje su na jugu trebala pregledati tri stručnjaka, kako su to tražili kranjski staleži.

Kako se u međuvremenu Ungnad zavadio s Trubarom, on 10. srpnja 1562. Cvečića pozove opet natrag u Urach. Razmirice na relaciji Ungnad-Trubar tako su omogućile Cvečiću ponovni angažman za hrvatsku tiskaru. Štoviše i sam Konzul koji je isprva bio protiv Cvečića, nakon zavade s Trubarom, potajice nagovara Ungnada da pozove Cvečića natrag.

Franjo Bučar iz ovoga povlači zaključak kako je Cvečić ipak nešto vrijedio i dodaje “da je znao dobro njemački, latinski i talijanski.” No, koliko je što se toga tiče bio u pravu vrlo je upitno jer i sam potom navodi kako je Konzul prije zavade s Trubarom i sam ogovarao Cvečića kod Ungnada a pred njegovim tajnikom Gugerom, o čemu je Trubar izvijestio kranjske staleže.

Tako je tijekom srpnja i kolovoza Cvečić zajedno s još dvojicom Hrvata (Matija Pomazanić, Juraj Juričić) i tajnikom Gugerom putovao u Urach. Što je tijekom puta radio nije nam poznato. Dolaskom u Urach ostaje kod Ungnada na opskrbi 12 tjedana te ga ovaj šalje natrag u Kranjsku i Istru s Konzulovim radom kojeg je trebalo pregledati. Tako je Cvečić postao čovjekom zaduženim za vezu između hrvatske tiskare i hrvatskih prostora te reformatora u Kranjskoj. Zadatak mu je bio tražiti prevodioce, raspačivače knjiga, te isporučiti Ungnadova pisma Trubaru i kranjskim staležima. Trebao je provjeriti valjanost hrvatskih knjiga i osobito se pobrinuti oko Biblije sa Cresa.

Cvečićevo cresko putovanje nije urodilo plodom. Hrvatski prijevod “Knjige kraljeva” nije uspio dobiti, pregledao ga je i ocijenio ne osobitim, mada bi pri reviziji i korekturi bio koristan te bi mogao uštedjeti novac i vrijeme za prevođenje. Kasnije je opet bio na Cresu, sa sobom je nosio i prijevod Jurja Juričića (trideset poglavlja I. knjige Mojsijine) kako bi im dokazao da ne treba gotove prijevode već ih samo želi usporediti. No, s fratrima se nije dalo dogovoriti oko cijene, previše su tražili. Svakako bih spomenuo i jedan zanimljiv podatak gdje Cvečić u pismu Ungandu napominje kako fratar s Cresa prilikom susreta njihova susreta “nije imao  sa sobom Biblije, jer bi ga inače bili nagovorili, pa makar i prijevarom(!),”

Prilikom susreta s Klombnerom u Ljubljani, Flacije čuvši kako ovaj hvali Cvečića izjavljuje “da ne bi nikada mislio, da će od toga glupana (“Tölpel”) postati čovjek. Klombner mu na to reče, da se Cvečić prevođenjem vrlo izvježbao, i da će on s vremenom biti još bolji za taj posao.” Što se tiče negativnosti i kranjski staleži, korili su Cvečića zbog njegova neurednog života. No, usprkos tim činjenicama koje ne moraju biti od presudne važnosti za njegov prevodilački rad (poznato je samo jedno djelo u kojem je sudjelovao kao prevoditelj zajedno s ostalima), Franjo Bučar mišljenja je kako je zbog podređene uloge u odnosu na Konzula i druge njegovo ime u prijevodima bilo izostavljano.

Jedinu pravu podršku imao je Cvečić od strane Klombnera koji ga je svima hvalio. Kako pak Ungnad nije bio na području Hrvatske, rad tiskare ovisio je o suradnicima, pogotovo Klombnera u Ljubljani koji je održavao žive veze s propovjednicima u našim krajevima. Uostalom, u to vrijeme svakako je bilo teško pronaći čovjeka pismenog i k tome poznavatelja više stranih jezika te da pristaje uz reformaciju.

Cvečić je preveo Pavlove poslanice Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Solunjanima, Timoteju, Titu i Filomenu. No, kako je nešto od toga preveo i Juraj Juričić, štampao se samo dio njegovih prijevoda. Dobio je od Klombnera nalog da prevede Lutherovu Kućnu postilu, Psaltir Davidov, te Drugu knjigu Mojsijevu. Pored toga Cvečić je bio spreman nanovo prevesti Novi zavjet, nudio se i za prijevod Starog. No, od svega toga nije bilo ništa. Pripreme, pregovori, pronalaženje dodatnih suradnika predugo su trajali, novac se svejedno trošio, izdaci su bili veliki da bi se sve raspalo Ungnadovom smrću.

JURAJ JURIČIĆ

Još 1547. godine u Kamniku (Kranjska) Juraj Juričić propovijedao je u duhu nove vjere. Dobro je poznavao njemački i slovenski na koji je i prevodio te je njegovo reformatorsko djelo više vezano uz Slovence. No, kako je došlo do pojačane katoličke reakcije, nakon što je car Ferdinand dao nalog za uhićenjem protestantskih propovjednika, Juričić pristaje primiti se prevodilačkog rada za 100 forinti godišnje u uraškoj tiskari. Tako je zajedno sa Cvečićem (koji se našao u Ljubljani s uskočkim popovima kao njihova pratnja), slagarom Pomazanićem i Ungnadovim tajnikom Gugerom krenuo put Uracha gdje je proveo godinu dana, nakon čega je dobio službu u Kamniku gdje je već propovijedao.

Po već ustaljenome običaju, kao i kod drugih, i Juričića su drugi ogovarali kod Ungnada, a Klombner se zauzimao da Juričić i dalje ostane u službi, da mu se poboljša plaća i dade pomoćnik. Juričić je i nakon povratka u Sloveniju ostao kao suradnik hrvatske tiskare i dalje prevodeći. Preveo je nekoliko odlomaka za glagoljski i ćirilićni drugi dio Novoga zavjeta, radio je na glagoljskom Beneficiju i Prodikama od tuče. U Kranjskoj je pak u cijelosti, bez pomoćnika preveo württemberški Crikveni ordinalic.

Kako je sudjelovao i u radu slovenske tiskare, Juričić 1563. godine bez Trubarovog znanja i dopuštenja izdaje zbirku slovenskih pjesama pod njegovim imenom. U pjesmaricu (“Ene duhovni peisni”) Juričić uvrštava pod svojim potpisom 8 pjesama u kojima ima i hrvatskih riječi. To je uzrujalo Trubara i Kranjske staleže koji su Ungnadu pisali povišenim tonom ljuti zbog Juričićevog postupka. Na to je Ungnad odgovorio Trubaru da nek ispravi pogreške pa će je dati nanovo štampati što je i učinio, a kranjskim je staležima odgovorio da je pjesmarica točno i dobro sastavljena, te se ujedno i slagao poručivši im da je to i mišljenje samog Trubara. Kako se u to vrijeme nije slagao s Trubarom, a zasigurno je bio i pod Konzulovim utjecajem Ungnad je očito iskoristio priliku kad već kude njegovog suradnika da on ocrni i Trubara.

OSTALI SURADNICI

U kolovozu 1562. u Urach dolazi mladić iz Istre, Matija Pomazanić kako bi izučio za slagara i korektora. Budući da je ostao u kontaktu sa svećenstvom u rodnoj Istri iz njegove korespodencije doznajemo zanimljive podatke vezane za uraški krug i njegov rad. Hrvati u Istri očito su bili željni pisane hrvatske riječi. Za prevodilački pothvat u Urachu očito su bili dobro informirani. Tako Vincenco Vernković, župnik u Tinjanu, srdačno zahvaljuje Pomazaniću za glagoljsku Postilu koju mu je poslao te ga ujedno moli da mu pošalje Bibliju (pismo je naslovljeno nadnevka 28. prosinca 1562.) za koju je čuo da će uskoro i izaći. Dakle, premda Biblija u Urachu nije tiskana, među Hrvatima se željno iščekivala.

I svećenik Mikula Kolarić iz Brma u Istri također piše Pomazaniću tražeći da mu pošalje istu Postilu kao i Vernkoviću. Interes za hrvatskim knjigama bio je velik, no doznajemo kako je bilo teško naći suradnike za raspačavanje jer je katolička reakcija bila toliko jaka da se ljudi nisu usudili latiti toga posla. Na mjesto Cvečića, nakon njegova odlaska iz Uracha, dolazi Gjuro pl. Drinovački. Znao je glagoljicu i poznavao ćirilicu (podrijetlom iz Bosne), latinski i njemački. Pomagao je prevoditi i ispravljati knjige. U Urachu je boravio 34 tjedna za što mu je Ungnad isplatio 34 forinte, a za godišnju plaću Bučar kaže kako mu je bila 40 forinti.

Kao suradnici u hrvatskoj tiskari spominju se još Leonardo Merčerić (prevodio), Rupert Nikolić (tiskarski pomoćnik), Leonard Mravlja (tiskarski pomoćnik, Slovenac). Pored njih radili su i njemački slagari.

OCJENJIVAČI I KOREKTORI URAŠKIH PRIJEVODA I IZDANJA

Hrvatskim prevodiocima u Urachu bila je poznata samo starija hrvatska crkvena glagoljska književnost koja je što se tiče jezika i izdanja bila dosta nedotjerana. Nisu imali nikakvih saznanja o postojanju hrvatske svjetovne narodne literature u Dalmaciji.

Da bi se knjige štampale, bilo je potrebno pokloniti osobitu pažnju čistoći jezika, pravopisu i sadržaju. Stoga su Konzul i  Cvečić 1. siječnja. 1563. godine u Pazinu sklopili ugovor sa svećenicima Ivanom Fabijanićem i Matijom Živčićem te Franjom Klejem (Chlayem) iz Gradišća u svezi pregleda hrvatskih prijevoda. Potpisivanjem ovog ugovora, Ungnad i Konzul zajedno sa suradnicima željeli su još više provjeriti ispravnost prevedenih knjiga, ponajviše zbog svađe s Trubarom i njegovog „viel falsch“. Po ovom ugovoru spomenuti svećenici trebali su se brinuti da u hrvatskim protestantskim knjigama ne bude nijedne pogreške, i to ni jezične ni tiskarske. Pritom su obećali, da će pregledati i korigirati sve što im Cvečić donese, osobito drugi dio Novoga Zavjeta, Poslanice sv. Pavla i Otkrivenje Ivanovo. Kako su i sami prevodili, obavezali su se da će im prijevodi biti uredno i pošteno napravljeni, za što su po ugovoru trebali dobiti 4 novč. nagrade po arku bez ikakve opskrbe. Istog dana, Živčić i Fabijanić poslali su Ungnadu pismo u kojem stoji da su spremni preuzeti na sebe prevođenje za Urašku tiskaru, no da nisu u stanju doći u Urach.

Konzul se susreo i sa riječkim kapetanom Barbom koji je izjavio kako je knjige sam pročitao te ih dao i svećenicima i da su oni vrlo zadovoljni. Jedan od važnijih posrednika koji su ovjeravali čistoću jezika u hrvatskim protestantskim izdanjima bio je Ivan Lamella koji je već 1560. godine bio u kontaktu s Ungnadom, Trubarom i Konzulom. Posredovao je kod prevođenja i pribavljanja ljudi za hrvatsku tiskaru. 10. lipnja 1562. kranjski staleži javili  kako je Lamella s jednom glagoljskom knjigom bio u posjeti kod nekih učenih svećenika u Pazinu i Istri te da su oni opazili kako u tekstu ima ortografskih pogrešaka  te nerazumljivih i nehrvatskih riječi. Stoga su savjetovali da bi bilo bolje prevoditi u domovini gdje bi se i korektura mogla lakše obavljati. Na ovo pismo Konzul i Dalmatin poslali su odgovor 12. rujna 1562. u kojem su izjavili kako neće prevoditi nerazumljivo kao što je to slučaj u starim glagoljskim misalima i brevijarima u kojima ima čeških, poljskih i ruskih riječi. Nerazumljive riječi točno prevodi Dalmatin koji je rođeni Dalmatinac. Lamelinu izjavu često puta je koristio Trubar kao argument u svađi s Konzulom i njegovim suradnicima. U pismu naslovljenom dne. 20. siječnja 1563. Lamella javlja Ungnadu o ispravnosti Konzulova rada te izjavljuje kako će se knjige lako moći razumjeti po Hrvatskoj Dalmaciji i Bosni, a što se tiče grešaka njima se može  s malim korekturama doskočiti.

Svoju izjavu o ispravnosti hrvatskih knjiga dao je i Antun Bočić rodom iz Modruša, bivši pisar kneza Bernardina Frankopana. Dne. 14. siječnja 1563.  on izjavljuje kako su knjige tiskane u Urachu pisane čvrstom hrvaštinom, što se  jezika i riječi tiče, kao i prijevodi koje mu je Konzul pokazao još 1559. godine u Metlici.

Ispravnost uraških prijevoda potvrdili su još Nikola Drinovački, Ivan Drinovački, Petar Krajačić, Antun Bočić. Oni su živjeli u Metlici isto kao i Grgur Vlahović te su zasigurno s njim bili u vezi. Svoje pozitivno mišljenje o vrijednosti hrvatskih izdanja dao je i on. U svom pismu od 19. siječnja 1563. on na prvom mjestu pripovijeda o svom prvom svjedočanstvu vezanom uz Konzulov rad iz godine 1559. da bi potom potvrdio da su dotada tiskane hrvatske knjige dobre, pravo i kršćanski prevedene i da bi on i njegovi pristaše  željeli da se izdaju  hrvatski misali, brevijari i čitava biblija tako točno kao što su i te knjige.

RASPAČAVANJE KNJIGA

Raspačavanje knjiga u XVI. st. bilo je vrlo otežano, posebice onih protestantskog sadržaja. Mnogi se nisu željeli prihvatiti toga posla zbog budnosti katoličke reakcije. Pored toga, to vrijeme Europom je harala kuga pa je i stoga bilo vrlo opasno putovati. Trgovačke mreže za prodaju i distribuciju knjiga nisu bile dovoljno organizirane, a uglavnom su ih prodavali kramari.

Put i distribucija knjiga iz Uracha u hrvatske krajeve bio je dugačak i mukotrpan. Na svojem putu preko Tübingena, Augsburga, Ulma, Beča i Salzburga do Ljubljane često su bile zapljenjivane. Kako su najčešće bile transportirane nevezane u bačvama nemalo puta se dogodilo da su ih na carinskim postajama bušili svrdlima kako bi provjerili sadržaj. Tako je bilo dosta loma.

AMBROZ FRÖLICH

Poznati bečki knjižar i pouzdanik kralja Maksimilijana, Ambroz Frölich bio je glavni raspačavatelj hrvatskih knjiga u Beču. Osim toga, kako je poznavao širok krug ljudi vodio je brigu oko angažiranja radnika za tiskaru u Urachu. Svojim informacijama o prodaji knjiga bio je od osobite koristi. Ćirilske se knjige u Beču nisu mogle prodati, bez obzira što je u to doba taj grad bio stjecište ljudi iz različitih krajeva. Ista situacija bila je i u Varaždinu o čemu ocu javlja Ungnadov sin Krištof. Stoga i jedan i drugi predlažu Ungnadu da se izdaju hrvatske knjige i na latinici.

Ungnadov pisar Wolf javio je tako Ungnadu da bi bilo dobro da naloži Frölichu da ćiriliske knjige šalje u Debrecin gdje ima dosta Rusa i Srba. Frölich je tako i napravio i još k tome poslao knjige i u Moldavsku, Vlašku i Tursku. Kako su knjige bile tamo primljene, koliko ih je razaslano, nemamo informacija.

Frölichova glavna uloga bila je ipak prosljeđivanje hrvatskih knjiga u Ljubljanu, gdje je bilo glavno skladište. Iz Ljubljane knjige su dalje distribuirane u hrvatske krajeve. Glavnu brigu o tome vodili su kranjski, koruški i štajerski staleži.

Zahvaljujući uredno vođenoj evidenciji računa i dopisivanju s Ungnadom, sačuvane su zanimljive i vrijedne informacije o broju i načinu prodaje knjiga. Knjige su se uglavnom vrlo malo prodavale za gotovinu. Cijena im je varirala pa su tako u jednom trenutku bile jeftinije, da bi u drugom bile skuplje. Frölich je pored toga primao novčane priloge od kralja, staleža i pojedinih osoba, osobito građana Beča te ga uredno slao Ungnadu.

Osobit broj knjiga bio je dijeljen besplatno. Svaki donator dobivao je besplatne primjerke, trgovci također. Slale su se besplatne knjige također i grofovima u Hrvatskoj od kojih neki poput Nikole Zrinskog nisu davali donacije za tiskaru. Glagoljski abecedariji gotovo su svi razdijeljeni besplatno. Njih je Ungnad preko Frölicha dao dijeliti kako bi se Hrvatska knjiga i nova uvjerenja širili u narodu. Osim poteškoća prilikom carinjenja, velikih problema u pronalaženju trgovaca i raspačivaća imao je Frölich zbog kuge koja je u to doba vladala te zbog toga iz Hrvatske nisu puštali nikoga u gornje krajeve. U kolovozu 1563. Ambroz Frölich umire, a njegovi nasljednici (udovica, sin i zet) odustali su od daljnjeg raspačavanja hrvatskih protestantskih knjiga. Nisu imali više jakih veza na dvoru poslije Frölichove smrti, a kako je reakcija sve više jačala nisu se usudili riskirati.

Zanimljiv je podatak o preostalim knjigama u skladištu nakon Frölichove smrti: “1 velika, 1 srednja i 2 male bačve sa ćirilskim knjigama, zatim 1 bačva, koju su po nalogu pokojnoga opet zatvorili, mala bačva, koja će ostati neotvorena do dalje zapovijedi i 90 jednostavno uvezanih ćirilskih katekizama” Pored ovih ostalo je i 100 glagoljskih knjiga koje je trebalo otpremiti Krištofu Ungnadu u Varaždin. Za ćirilične knjige vidimo da su slabo išle. Bučar pretpostavlja da je jedan od razloga kuga zbog koje su trgovci iz Ugarske slabije dolazili u Beč. No, isto tako valja naglasiti da i ono malo srpskih popova koji su bili pismeni znalo se koristiti samo staroslavenskim tako da im uraške ćirilične knjige nisu bile razumljive.

FABIJAN KIRCHBERGER

Važna postaja za širenje knjiga na jug bila je Ljubljana, u koju su knjige stizale preko Beča. Svu trgovinu hrvatskim knjigama vodio je Fabijan Kirchberger, zemaljski ratni tajnik kranjskih staleža.

Glagoljske knjige razašiljao je u Zagreb, Ptuj, Varaždin, Senj, Rijeku, Pazin i Metliku. Ćirilske je pak slao u Moldavsku, Vlašku, Sedmogradsku i među Srbe u južnu Ugarsku. Ćirilske knjige, javio je Kirchberger Ungnadovom tajniku Gugeru, najbolje su išle u Dalmaciji. No, najveći problem bila je naplata knjiga. Naime, Cvečić je sve preuzete knjige ispoklanjao, Vlahović za preuzete knjige nije dostavio novac. Bolja situacija nije bila ni s ostalim suradnicima. Naplata je uopće išla slabo. Osobito je Kirchberger hvalio ljude koje mu je preporučio Klombner.

Sve u svemu, u 1562. i 1563. g. Kirchberger je primio oko 2100 glagoljskih, 2200 ćirilskih, 800 slovenskih i 250 talijanskih knjiga.

MATIJA KLOMBNER

Pored Kirchbergera i Frölicha, najvažniji čovjek za raspačavanje hrvatskih knjiga bio je Matija Klombner. Zbog zdušnog pristajanja uz reformaciju, 1560. godine gubi posao staleškog pisara. Ispočetka je bio dobar prijatelj s Trubarom da bi s vremenom došlo do zavade. S obzirom na tu činjenicu moramo i gledati njegov utjecaj na Ungnada, s kojim je odavno prijateljevao.

Klombner se toliko zauzeo za hrvatsku tiskaru da je nastojao ma otkuda pribaviti ljude za rad u njoj. Tako je 1561. godine Ungnadu čak i preporučivao svoga sina, kojemu je bilo tek 18 godina, a imao je veliku volju za prevođenje knjiga. Poduke u prevođenju primao je od samoga Antuna Dalmatina koji je kod Klombnerovih živio dvije godine. Ungnadu je obećavao dosta radnika, među kojima je spomenuo i nekog prognanog kanonika iz Zagreba. Ungnad u pismu kralju Maksimilijanu 1561. godine spominje toga kanonika (Demetrija) kao prevodioca za hrvatsku tiskaru. U istom pismu primjećuje kako ima malo sposobnih ljudi za prevoditeljski posao.

Iz priloženoga možemo vidjeti kako je Klombner bio svim snagama uz reformacija, te kako je poznavao veliki krug pristalica uz novu vjeru. Tako je jednom prilikom savjetovao Ungnada, neka zamoli za potporu bana grofa Petra Erdödyja i kneza Nikolu Zrinskog, budući su oni simpatizirali s novom vjerom.

Što se tiče knjiga i suradnika za hrvatsku tiskaru, svojim vezama i poznanstvima Klombner je mnogo doprinosio širenju protestantske vjere. Razašiljao je knjige u Rijeku, Metliku, Mletke i Varaždin. Predlagao je čovjeka (nekog Kleja) za raspačavanje knjiga u Rijeci, Dubrovniku i Dalmaciji. Mnogo se zauzimao za Uskoke. Zajedno s Konzulom uvjeravao je Ungnada kako je potrebno od svake glagoljske knjige štampati po 1000 primjeraka, jer će se samo u Istri zbog velike potražnje sve prodati. I premda im je Trubar savjetovao manju nakladu, zbog međusobnih razmirica nisu ga poslušali. Tako se pokazalo da kada su došle glagoljske knjige, ljudi su tražili ćirilske, a kada su pak i njih poslali, tražile su se latinične i sve u svemu malo ih se prodavalo, a i od tih ljudi su tražili one kojih nije bilo. Da su se knjige teško prodavale možemo uočiti i iz Klombnerovog naloga knjigoveži Luki Wärlu u Mlecima, “da po običaju onog vremena zamijeni knjige bar s kordovanom, smokvama, mandulama, uljem, grožđicama, smolom ili s kakovim turskim stvarima, jer će se novac i onako teško dobiti.”

Mnogo nade polagao je Klombner baš u Mletke, zbog trgovačke povezanosti s Grčkom, Morejom, Dubrovnikom, Dalmacijom i Carigradom odakle bi se knjige i nova vjera trebale širiti po Turskoj i u Aleksandriji. Istodobno, bio je svjestan da zbog inkvizicije u Veneciji prodaja neće ići lako što je i napisao u pismu Ungnadu. Svakako je Klombner gledao da hrvatske knjige na bilo koji način stignu u Carigrad jer su i kopnenim putem preko Beča i Budima tamo slane.

Klombner je sebe smatrao glavnim pokretačem čitavog tiskarskog poduhvata “jer je on Trubara naveo na taj posao.” Koliko je njegovo mišljenje bilo objektivno u svezi sa slovenskom tiskarom ne bih polemizirao, no da je njegova uloga u pokretanju hrvatske tiskare i pomoć bila velika to svakako. Trubar se nije služio glagoljicom, niti je znao dobro hrvatski, premda je u mladosti boravio u Rijeci. Tiskara nije mogla raditi bez hrvatskih prevoditelja a upravo je njih Klombner uspio pridobiti.

OSTALI

Nemalo puta putni troškovi raspačivaća knjiga bili su veći od prodanih knjiga. Pored Ljubljane drugo najvažnije mjesto za raspačivanje hrvatskih knjiga bio je Beljak (Villach) u Koruškoj kamo su stizale knjige iz Württemberške preko Salzburga. Glavna osoba za vezu bio je Nikola Pichler.

Za raspačivanje knjiga u Hrvatskoj osobito se interesirao ban Petar Erdödy, koji je naginjao k novoj vjeri. 1563. obećao je Konzulu da će izdati naredbu kojom će biti slobodna prodaja protestantskih knjiga u njegovim zemljama i po Metlici gdje je bio zemaljski kapetan. Javio je pismom Ungnadu da se ćirilske knjige slabo razumiju i ujedno mu poslao neki primjerak s kajkavskim bezjačkim govorom na kojem bi bilo dobro štampati knjige kako bi ih ljudi u njegovim krajevima razumjeli. No, osim zainteresiranosti i sklonosti k novoj vjeri Erdödy, kao i Zrinski nisu dali nikakvih donacija za tiskaru u Urachu.

Osim navedenih, bilo je i dosta tajnih raspačivaća koji su se bojali reakcije a kojima je Ungnad poslao isto tako dosta knjiga. Kao prilog tome svjedoči i evidentna razlika u broju zaprimljenih knjiga Fabijana Kirchbergera u Ljubljani od kojih je raspačao, poklonio, prodao i dao na veresiju 267 glagolskih, 182 ćirilske, 134 slovenske i 75 talijanskih knjiga.“

Početni žar i uvjerenje kako će knjige biti vrlo tražene te da ih treba čim više štampati i razašiljati pokazao se neutemeljenim. Klombner je uvidjevši da knjige idu slabo tražio da se briga oko raspačavanja povjeri nekom drugom. Isto tako javljali su Ungnadu i Trubar, Frölich, Kirchberger, Pichler i Barbo.

ZAVRŠETAK HRVATSKE TISKARE U URACHU

Od samoga početka rada, hrvatska tiskara u Urachu, kako sam već pisao, nailazila je na probleme u svom radu. Sukob Konzul-Trubar obilježio je većim dijelom njen rad. Isto tako, bili su i prisutni problemi s financiranjem izdanja i prikupljanjem novca od kojeg se dosta utrošilo na putovanja po Hrvatskoj u potrazi za već prevedenom Biblijom, mišljenjem korektora i potrazi za novim suradnicima.

Pomišljalo se i na prenošenje tiskare iz Uracha u Ljubljanu, no pitanje koliko je to bilo ostvarivo jer je Ungnad kao pokretač i glavni financijer cijeloga projekta već napustio hrvatske zemlje i za stalno se preselio u Urach. U svom pismu datiranom 10. srpnja 1562. godine kranjski staleži javili su Ungnadu o ideji prenošenja tiskare u Ljubljanu. Mišljenja sam da oni prije svega više nisu htjeli financirati hrvatsku tiskaru jer su između ostaloga javili Ungandu da bi troškove tiskanja hrvatskih izdanja morao snositi sam, što znači da više nisu donirati pothvat. Drugi moment je taj što se Trubar u lipnju 1562. po drugi put vratio u Kranjsku, a staleži su htjeli da on vodi nadzor nad izdavanjem hrvatskih knjiga. No, po Bučaru od ideje o prenošenju tiskare odustalo se kada se o tomu pročulo u Ljubljani zbog čega je ljubljanski biskup Petar od Seebacha poslao caru Ferdinandu osobito pismo u kojem javlja da se u Ljubljani namjeravaju tiskati heretičke knjige. Da je zbog katoličke reakcije bilo riskantno prevesti tiskaru u Ljubljanu i da se zbog toga odustalo većim dijelom moglo bi biti točno, no ne smijemo smetnuti s uma ta da Trubarovim odlaskom iz Uracha Konzul ima veću samostalnost u radu a i zašto bi Ungnad samostalno financirao i brinuo se o tiskari koja mu se ne nalazi pri ruci.

Tako je tiskara nastavila sa svojim radom u Urachu, a razlog njenog prestajanja s radom bila je nagla smrt baruna Ungnada (27. prosinca 1564.). Po njegovoj smrti hrvatske knjige su iz Uracha bile razaslane na jug, no većim dijelom pošiljke su bile zaplijenjene od strane katoličke reakcije i uništene u Bečkom Novom Mjestu i Grazu. Očevu želju da se nastavi sa tiskanjem knjiga njegovi sinovi Ivan i Ljudevit nisu mogli uza sav napor ostvariti. Donatori su se oglušivali na njihove zamolbe, oni sami vjerojatno nisu imali ugled poput oca. Obitelj je ionako stalnim posudbama bila osiromašena. Vojvoda Krištof zbog stalnih svađa oko hrvatskih izdanja više nije htio podupirati pothvat, a treba svakako računati i na to da je godinu iza Ungnada umro i P.P.Vergerije koji je nesumnjivo utjecao na Vojvodu.

Stipan Konzul i Antun Dalmatin ostali su još kratko vrijeme u Urachu gdje su izdali posljednju knjigu „Beneficium Christi“ nakon čega su napustili Urach. Kako očevu želju o nastavku tiskanja knjiga Ungnadovi sinovi nisu odmah napustili tiskara je prenesena u Ungnadov grad Waldenstein gdje je ostala do 1580. godine.