© Copyright www.rkczg.hr

Širenje reformacije Europom tijekom XVI. stoljeća nije mimoišlo ni Hrvatsku. specifičnom okružju, svedena na «ostatke ostataka», prije svega, morala se nositi s turskom najezdom, no europska gibanja nisu je mimoišla.

Poznavajući takvu situaciju, Ivan Ungnad vrhovni zapovjednik Hrvatske i Slavonske granice dolazi na ideju proširiti reformaciju na krajeve pod Turcima, te na taj način uspostaviti mir na ovim područjima. Ideja o tiskanju knjiga s pomoću kojih bi se reformacija proširio sve do Carigrada toliko ga oduševljava da joj se žrtvuje ne štedeći ni imutka ni sebe. Zbog svoje vjerske opredijeljenosti napustio je Hrvatsku, ali samo fizički.

Osnovavši hrvatsku protestantsku tiskaru u Urachu i okupivši oko sebe suradnike koji su prevodili i tiskali knjige, Ungnadovom zaslugom u samo pet godina tiskano je preko 25.000 knjiga. Broj koji nije nadmašen nekoliko stoljeća iza toga, a s obzirom na uvjete možda i do danas (što se tiče Hrvata). Velike zasluge u tome imali su svakako i prevodioci Stipan Konzul Istranin i Antun Dalmatin. Počevši prevoditi Trubarova djela s vremenom su se željeli osamostaliti od njegove dominacije u tiskari te počinju prevoditi djela s originala. Svakako, ne smijemo ispustiti iz vida i to da su djelatnici uraške tiskare bili u kontaktu s Matijom Vlačićem Ilirikom. Vodila ih je zajednička ideja o književnosti na vlastitom jeziku koji bi bio jedinstven. Premda dostupna građa malo spominje njihovu suradnju o čemu ima malo izvornih podataka, što i ne smije čuditi budući da Vlačić nije bio omiljen (spominjati bilo kakav utjecaj Vlačićevog mišljenja na njih značio bi kraj tiskare u Urachu jer njezin veliki donator, vojvoda Krištof nije ni htio čuti za flacionizam), mišljenja sam da je upravo Vlaćić mogao djelovati na Konzula i Dalmatina da prevode s originala. Razlog takvom mišljenju je sljedeći: - U to doba Vlačić piše Ključ za razumijevanje Svetog pisma, djelo po kojemu se smatra začetnikom hermenautike. S pitanjem tumačenja svetopisamskih tekstova i njihova prevođenja sigurno su bili upoznati djelatnici uraškoga kruga. Prevođenjem Trubarovih slovenskih  prijevoda na hrvatski, sličnost izvorniku zasigurno se gubila u većoj mjeri nego da je to činjeno  po samom originalu. Vlačić je za četiri glavna svjetska jezika postavio njemački, latinski, grčki i hrvatski od kojih su Dalmatin poznavali tri (osim grčkog). Prema tome prevođenje unutar njih moglo je izazvati manje poteškoća u odnosu na druge.

Slovenska književnost, k tome, bila je tek utemeljena i vrijednost Trubarovih prijevoda nije imao tko procijeniti i valorizirati što nije bio slučaj sa hrvatskim izdanjima. Naime, Konzul i Dalmatin morali su paziti jer su glagoljske knjige bile već tiskane, što ih je sputavalo u njihovom radu i zbog čega je mnogo vremena i sredstava utrošeno kako bi njihov rad ocijenili korektori na jugu.

Slijed izdavanja hrvatskih protestantskih knjiga u Urachu pokazuje nam, osim Konzulove ideje stvaranja jedinstvenoga jezika na temelju čakavštine, da su u svojoj nakani da tiskaju cjelokupnu Bibliju prije svega djelovali prosvjetiteljski jer su prvo štampali početnice i poučne spise kako bi narod opismenili i pripremili za čitanje i razumijevanje Svetoga pisma, što je na Vlačićevom tragu.

Prerana smrt Ivana Ungnada prekinula je dobro započeti rad na prijevodu i tiskanju hrvatskog izdanja Biblije. Velika većina knjiga zaplijenjena je i uništena tako da njihov odjek na širenje protestantske vjere nije ni mogao biti velik. Usprkos tomu što je reformacijski pokret poražen u hrvatskim zemljama, pokušaj hrvatskih reformatora da ostvare jedinstveni književni jezik i njihovo jezično naslijeđe spremno preuzimaju i dalje razvijaju katolički pisci protureformacije. Kratkotrajno djelovanje uraškoga kruga ostavilo je tako odjeka u djelovanju katoličke obnove.