© Copyright www.rkczg.hr

Prosječna osoba našeg podneblja razmišlja o Crkvi i misli na građevinu lijepe vanjštine, za koju ju vežu uspomene još iz djetinjstva. Za nju je to zgrada u kojoj ljudi odlaze obaviti vjerski obred. Ako nisu «dvori» onda je institucija koja posebno u našim krajevima ima znakovit utjecaj na prevažna politička pitanja.

U Novom zavjetu imenica ženskog roda ekklesia koja se u hrvatskom prevodi sa zajednica ili Crkva, usp. Dj 2,47. 8,1. 13,1. je izvorište za navedene termine kojima se još dodaje i Eklezija. Ti pojmovi u svakodnevnom životu sugeriraju instituciju, organizaciju i mjesto na koje se odvija bogoštovlje dakle građevinu. U Novom zavjetu taj pojam označava; zajednicu, skupinu ljudi, skupštinu, osobe koji su sljedbenici Isusa Krista odnosno one koji su pozvani iz vlasti tame u Božje kraljevstvo kako bi nasljedovali nauk Krista Isusa.

U svojoj poslanici jedan od najbližih učenika Gospodina Isusa Krista, sv. Petar, podsjeća svoju subraću u vjeri koji su živjeli u različitim područjima ondašnjeg Imperija, koje on naziva «izabrani i putnici prema predznanju Svemogućeg Boga» 1,1, koje i kakove blagoslove imaju u Gospodinu. U II. Pt 2, 9-10, u Apostol pojašnjava što su kršćani u Gospodinu.

Kako bi nam težina poruka bila jasnija valja se prisjetiti povijesnog okružja. Kršćani tog vremena su bili mala grupica ljudi. Većina koja ih je okruživala imala je drugačije stavove, vjerovanja i svjetonazore. Bili su mala sekta odbačena, prezrena, neprihvaćena a ponekad i proganjana od većine u društvu. Biti član te vjerske skupine značilo je sramotu i društvenu izolaciju, a ponekad i prijetnje o oduzimanju života. Kršćani tog vremena nisu se osjećali društveno sigurnima, i rijetko tko bi pomislio da pripadaju «ekskluzivnom klubu» izabranika.

Pisac donosi poruku te podsjeća, ohrabruje i usmjerava na činjenice i istine iz Božje perspektive, oni iako mala društvena skupina prezreni i odbačeni od većine ipak su za Boga izabrani narod, ljudi koje je Bog predodredio da budu vjesnici poruka i navještaju njegove istine. Izabrani su da budu Božji, da sa Bogom žive i društvu u kojem žive riječima i primjerom donose poruke i istine, novog i vječnog života!

U teologiji i praksi judaizma do prvog stoljeća, postojala je posebna grupa ljudi koji su se nazivali svećenicima. Njihova temeljna zadaća bila je da posreduju između naroda i Boga, dakle bila je to posebna «kasta». U nauku ap. Petra vidljiv je zaokret od tog stoljetnog nauka te on naučava da su svećenici svi oni koji vjeruju i prakticiraju to što vjeruju.

U kom smislu su svi kršćani «svećenici»? U tomu da oni koji vjeruju i prakticiraju kršćanski svjetonazor imaju pravo i obvezu zagovarati pred Bogom u svojim molitvama te prenositi isitne Svetog pisma onima koji u njih nisu upućene. «Svećenstvo svih vjernika» očituje se u činjenici izbora i poslanja, sa ciljem da se navijeste istine Kristovog nauka.

Svetost se često spominje u Bibliji. Suprotno proširenom, ali netočnom, mišljenju svetost nije isto što i bezgrješnost. Bezgrješnost je stanje onoga koji ne čini i nema grijeha, a jedino je Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu to svojstvena. Nitko tko je živio na zemlji nije bio bez grijeha osim Gospodina Isusa Krista. Naime nauk o svetosti u Biblijskoj teologiji podrazumijeva odvojenost, predanost i život s Bogom. Biti svet znači živjeti život vjere u Boga, biti predan i kroz molitvu održavati odnos s njim.

Kršćanski život je život nade. Nada započinje novim životom s Bogom ili bolje duhovnom obnovom. Duhovna obnova započinje susretom s Bogom, a susret s Bogom mijenja stavove, pogled na svijet i daje utjehu za vječni život. Činjenica novog života bila je vidljiva među prvim kršćanima, ali ona treba biti vidljiva i među kršćanima današnjeg vremena. Zbog činjenice da postoji novi početak kršćani imaju nadu u vječni život, pripojeni su u Božje kraljevstvo i pripadaju svemogućem Bogu. Punina nade očituje se u činjenici milosrđa koje Bog udjeljuje onima koji se njemu predaju i sa njim žive.

Knjiga Djela apostolskih zanimljiva je iz više razloga. Jedan od njih je da nam se u njoj opisuje kako je nastalo, širilo se te sa kojim se je dilema i blagoslovima susretala kršćanska zajednica prvog stoljeća. Posebno valja uočiti 2,42-47. Navedeni stihovi progovaraju, usmjeravaju i potiču. Naime vrlo kratko i jezgrovito govori se o tomu kako su prvi kršćani živjeli, koji ideali su ih vodili i što su nastojali provoditi u svakodnevnom životu.

Temeljna odlika kršćanske zajednice bila je postojanost u Kristovom nauku. Naime oni su vjerovali da je njihov život ispunjen zbog činjenice da žive s Kristom po vjeri. Ta vjera im je bila nadahnuće, poticaj i smjerokaz u životu. Kako se duhovna veza s Kristom ojačava kroz zajednicu sa drugima koji vjeruju zajednički život je predstavljao važan poticaj u savladavanju svakodnevnih izazova života. Vjernici su pomagali jedan drugome na vidljiv i praktičan način. Jedan od temelja biblijske-kršćanske etike su ovi stihovi, u njima se potiče djelovanje među vjernicima na takav način da ono bude očito u djelima milosrđa i praktične pomoći. U današnjim modernim društvima postoje dobro razvijeni sustavi koji skrbe za potrebite. Tako razne karitativne, socijalne i druge institucije brinu i pomažu onima koji su u potrebi. Ponekad nam se čini da zbog specijaliziranih ustanova, te zbog opće društvene neimaštine, koja pogađa i mnoge vjernike, nemamo što ponuditi ili da zato što postoje oni koji su plaćeni za taj posao mi se ne trebamo time baviti. Ipak svi su pozvani činiti pozitivne pomake, nije bitno u kojem omjeru jer onaj koji ima više može više pomoći, ipak svatko u skladu sa svojim mogućnostima koliko i kako može treba pomagati.

Lomljenje kruha odnosno učestvovanje u Večeri Gospodnjoj ili Euharistiji je, sakrament uspostavljen od Gospodina koji se vrlo često kao dio duhovnog zajedništva i Bogoštovlja prakticirao sa vjernicima i Gospodinom te je održavan u zajednici kao vidljiv čin primljene milosti od Boga.

Odraz duhovnog zajedništva vidljiv je u molitvi. Molitva je riječ, promišljanje, uzdisaj, hvalospjev (…) koju osoba upućuje svevišnjem Biću – Svemogućem Bogu, ona je najvažniji dio duhovnog života svake osobe koja vjeruje u Boga. Po molitvi primamo blagoslove od Svemogućega, po njoj otkrivamo otajstva Milosti i spoznajemo naume Svevišnjeg.

Promatrali smo dva biblijska odjeljka koja upućuju na dvije ključne činjenice. Prva nas upoznaje sa tim što su kršćani prema nauku Sv. Pisma, a druga progovara o temeljima zdrave zajednice vjernika.

Temeljni elementi zdrave zajednice i duhovnog života prema su: Proučavanje nauka Gospodina Isusa Krista objavljenog u Evanđeljima, etička odgovornost koja se postavlja pred sve vjernike; Mt 5-7, zajedništvo koje vjernici trebaju njegovati jedni sa drugima i Gospodinom; Iv 13, Euharistija kao izraz zahvalnosti za sve ono što imao u Gospodinu te kontinuirano zajedništvo s njim kroz taj sakrament; Mt 26,17-30, te molitva kao izraz duhovnog jedinstva i susreta s Bogom; Mt 6,5-13. Lk 11,1-13, Iv 17.

Vjernik djeluje zbog toga što se susreće s Bogom, nakon toga dolazi do pozitivnih promjena. Postoje oni vjeruju je Bog stvorio svijet, te ga ostavio da ide svojim tokom, a on se zabavlja sa svojim mislima negdje u «nebesima». To nije točno, Bog je od početka i tijekom ljudske povijesti, sve do današnjih dana, a tako će biti u budućnosti, bio aktivno uključen i djelatan u svome stvorenju. Njegova moć, veličina, snaga i dobrota vidljiva je na mnoge načine; kroz prirodu, kroz pojedince i ustanove te zajednice koje promiču Božji nauk u praktičnom životu, kroz nevjerojatne spletove okolnosti i pomoći ljudima u nevolji kao posljedica molitava upućenih Gospodinu. Vidljivo Božje djelovanje očito je u stvaranju pozitivne klime među ljudima. Svaki puta kada se donose i potiču vrijednosti kao što su napredak, mir i zajedništvo među ljudima može se učiti Božje djelovanje. Nasuprot tomu svi oni neovisno o tomu kako se zovu ili koga predstavljaju koji potiču nepravdu, nasilje, nemir i ratove nisu od Boga nadahnuti i Božjim Duhom vođeni. Bog djeluje preko onih koji su mu predani i koji žive s Njim.

Ljudi prijašnjih vremena baš kao i ljudi današnjice komplicirane sustave teže usvajaju. Što je sustav jednostavniji i bliži njihovom svakodnevnom načinu razmišljanja to ga prije prihvate. U I. Kor 12,12-30 opisuje se crkva kao organizam. U toj zanimljivoj analogiji Crkva se oslikava kao «tijelo Kristovo» dakle naglašava se činjenica da je živa, aktivna i djelatna. Organizam se sastoji od mnogo udova i organa, a svi oni imaju neku ulogu. Usporedba zajednice kao organizma usmjerava pozornost na nekoliko činjenica. Prvo zajednica treba biti aktivna skupina vjernika, u kojoj svatko ima svoju ulogu. Drugo u njoj postoje različitosti naj-očitije su u dobi, spolu i nacionalnoj pripadnosti. Ipak postoje i duhovne različitosti koje se očituju u različitim sposobnostima tzv. darima koje dobivaju pojedinci kako bi služili općem dobru. Treće, različitosti su dobre ako služe općem dobru. Vjerska zajednica ima sličnu dinamiku kao i društvena. Često puta se oni koji odskaču od prosjeka u bilo kom smislu marginaliziraju i potiskuju. Zbog toga različitosti koje rade za opće dobro treba prihvaćati i poticati, a ne odbacivati i gušiti. Na kraju kako organi ovise o međusobnom funkcioniranju tako i članovi zajednice ovise o drugima. Božja pedagogija i psihologija zamislila je da ljudi budu u zajedništvu s Njim. Ta činjenica očita je u svijetu današnjice kao što je bila očita u prošlosti, preko 90% pučanstva svijeta prakticira neki oblik religije, a ta činjenica govorio u prilog izrečenomu. Ne manje važno, Bog je zamislio da budemo u zajedništvu sa drugim ljudima te u interakciji dajemo i primamo. Oba načela trebaju biti vidljiva u zajednici, jer vjerski život bez odnosa s Bogom nije život duhovne punine, te iako je svatko pojedinac za sebe ne možemo se toliko izolirati da postanemo sami sebi dostatni.

Bog je živ i djelatan, njegova moć vidljiva je u zajednici ljudi koji vjeruju. Izazovi koji dolaze u svakodnevnoj utrci za ostvarivanjem životnih težnji su teški, a breme je lakše nositi kada ga se dijeli sa drugim.