recenzija:
© Copyright www.rkczg.hr

Nizozemski reformirani pastor, profesor teologije na Fakultetu Reformirane Crkve Nizozemske i etike pri Univerzitetu Kampen, Jochem Douma je autor knjige o primjeni Dekaloga u kršćanskom životu; De Tien Geboden: Handreiking voor het Christelijk leven , Utivegerij Van den Berg, Kampen 1992. Posebno je istaknuo moralne probleme i kontroverze vezane uz karakter Dekaloga, koji postoje u različitim društvima.

Autor je u knjizi opisao svaku od deset zapovijedi, koristeći mnoge biblijske citate, kako bi svjedočio istine koje je Bog objavio u Bibliji. Ovaj je tekst pokušaj sažetog opisivanja njegove knjige, uzimajući o obzir duljinu tekstova o pojedinim zapovijedima. Treba istaknuti različito računanje deset zapovijedi u tradicijama kršćanskih crkava. Rimokatolici i evangeličko – luteranski protestanti spajaju prve dvije zapovijedi u jednu, koje prezbiterijansko – reformirani i anglikanski te napose Židovi promatraju odvojene. Ovi prvi odvajaju posljednje dvije zapovijedi, uz jednu sitnu razliku, dok ih ovi drugi spajaju te dvije zapovijedi u jednu. Može se zaključiti da se karakter Dekaloga time ne mijenja, osim što je računanje redoslijeda različito.

Knjiga autora slijedi perspektivu reformirane teologije, koja se oslanja za izvorno hebrejsko računanje redoslijeda deset zapovijedi.

Izlazak 19, 1 – 20, 26 (20, 1 – 17) ; Ponovljeni zakon 5, 1 - 6, 25 (5, 6 – 21)

1. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

   Prva zapovijed zabranjuje politeizam, tj. vjerovanje u više bogova. Za razliku od toga, važna je vjera u jednog Boga, onoga koji se objavio u Bibliji. U periodima pisanja Starog Zavjeta, ali i kasnije, politeizam je bio geografski raširen. Biblija govori da postoji samo jedan Bog, a to je Jahve, dok ostali bogovi mogu biti samo ljudske kreacije. Zato nemaju karakteristike koje pripadaju jednom pravom Bogu. Stara egipatska civilizacija je bila politeistička. Ali iz perspektive izraelske civilizacije, politeizam je značio idolatriju. To je negativno utjecalo na mnoge Izraelce.

   Idoli općenito znače sve ono što je čovjeku važnije od Boga, i ka čemu osoba usmjeruje svoju pozornost iznad Boga. Biblija uči u obliku bazične zapovijedi da izražavamo ljubav prema Jahvi, koji je naš Bog. Ta ljubav znači vjernost i odanost, koja se u praksi manifestira kroz održavanje njegove volje u zapovijedima. Ispunjenje ljubavi prema Bogu je u Kristu, jer on je Gospodin Bog, Božji Sin. Čovjek je pozvan slijedi Krista i održavati njegovu Riječ koja je objavljena u evanđelju. To je univerzalna poruka nade za spasenje koje dolazi po vjeri u Krista, njegove žrtve na križu i uskrsnuća. Bog testira vjeru u Krista kroz situacije u kojima čovjek treba trpjeti različita iskušenja, a vjera u Krista je ono što nekoga čini kršćaninom. Krist nije bio tek običan čovjek, već i Bog! Vjerovati Boga znači prihvaćanje Svetog Trojstva, Trojednog Boga u osobama Oca, Sina i Duha Svetog. Ta vjera znači slobodu kršćana za Boga, a ne od Boga, te slobodu od idolatrije.

2. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

   Druga zapovijed zabranjuje štovanje slika i kipova te ičega što je stvoreno od čovjeka. Kada se Bog objavio Mojsiju i Izraelcima, oni ga nisu mogli vidjeti, niti ga itko može vidjeti. Slike i kipovi su ljudski proizvodi, dok Bog zahtijeva od čovjeka štuje vječnog i nevidljivog Stvoritelja, a ne smrtna stvorenja. Oni koji štuju slike i kipove ne razumiju Božje duhovno veličanstvo i slobodu koju on daje kroz Savez s nama, Savez između Boga i čovjeka znači vjernost. Vjera nema materijalnu dimenziju, Boga ne možemo fizički vidjeti i opipati. Vjera u Boga predstavlja unutarnju i duhovnu dimenziju, kad čovjek vjeruje u Boga kojeg ne može vidjeti, kod postojanja vidljivih znakova, vjera više nije potrebna. Ta distanca koja postoji između Stvoritelja i stvorenja se ne može vizualno spojiti. Bog je nevidljivi Duh koji daje život.

   Čovjek je stvoren u skladu s Božjom slikom, što znači da ljudsko promišljanje Boga ne mora biti istinito ukoliko se Bog ne objavi čovjeku. Krist je odsjaj Božjeg lika, i trajan uzor vjerniku. Krista ne možemo vidjeti, na isti načini kako su to mogli prvi učenici. Ipak, vjera u Krista uvodi u duhovnu spoznaju Boga. Krist je u tijelu slika nevidljivog Oca, Bog je dao čovjeku mogućnost duhovne spoznaje. To je vezano uz Krista, u kojemu se manifestirala milost potrebna za spasenje. Slika koju stvara čovjek na hebrejskom i grčkom jeziku znači idol. Zbog toga je u židovstvu umjetnost kiparstva i slikarstva bila zabranjena.

   Duh simbolizira vječnost i besmrtnost, a tijelo prolaznost i smrtnost, to se odnosi na materijalnu i prolaznu dimenziju. Iskustvo ranih kršćana svjedoči o praksi odbacivanja idolatrije. U Rimskom imperiju je štovanje slika i kipova povezano s poganskim politeizmom. Slike i kipovi su služili religijskim instrukcijama, a vidljive manifestacije božanstava su često bile način objašnjavanja ljudima o njihovom postojanju. Većina ljudi je bila nepismena, pa čitanje Biblije nije bilo moguće, a vjernici nisu bili motivirani na to. Tijekom vremena prihvaćeno je da Biblija treba biti čitana i interpretirana od strane klera. Polako se u kršćanstvo uvelo te raširilo štovanje kipova i slika svetaca.

   Prema biblijskom nauku može se zaključiti da kršćanin treba svoju molitvu usmjeriti isključivo i direktno prema Trojednom, koji se ne smije oslikavati u materijalnoj formi. Taj put je slijedilo reformirano kršćanstvo, istaknuvši važnost odbacivanja štovanja slika i kipova ičega. Pogotovo je to istaknuto u reformiranoj tradiciji tj. kalvinizmu. Nakon reformacije se širila spoznaja Biblije, koja svjedoči o unutarnjoj i duhovnoj dimenziji vjere, dok ona vanjska može imati tek sekundarnu ulogu. Rimokatolici i evangeličko – luteranski protestanti spajaju ovu zapovijed s prvom u jednu, dok je reformirano- prezbiterijanski i anglikanski drže odvojenom od prve, u skladu s hebrejskim podjelom, i logikom čitanja Dekaloga.

3. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

   Treća zapovijed zabranjuje krivo korištenje Božjeg imena. Božje ime se krivo koristilo u magiji, lažnim proročanstvima i zakletvama. Jahve o sebi govori u Starom Zavjetu u prvom i trećem licu jednine. Božje ime je sveto i označava moć objave njegove osobnosti. To ime je časno i uzvišeno, pa se kao takvo na pravilan način treba održavati među ljudima.

   Boga treba slaviti po njegovom svetom imenu, a ono se manifestiralo u mnogim djelima. U Bibliji je zabranjeno izgovaranje klevete i blasfemije, Božjeg imena, jer to znači preziranje, nagrđivanje i odbacivanje samoga Boga. Krist je upozorio da blasfemija protiv Svetog Duha predstavlja neoprostiv grijeh. Pogrda protiv Duha se odnosi i na Krista. Ljudi često koriste Božje ime kada reagiraju spontano, bez razmišljanja, kako bi izražavali iznenađenje, strah, šok i srdžbu. Mnogi ne znaju dovoljno o Božjem imenu, ili brzopleto traže Božje blagoslove kada im je to hitno potrebno. Zato je važno kontrolirano izgovarati Božje ime, u izgovaranju Božjeg imena je važna namjera, u mnogim sukobima su se ljudi pozivali na Božje ime, često na njihovu pogrješku i zabludu.

   Premda su zakletve Božjim imenom općenito zabranjene, postoje situacije kada su zakletve potrebne. Reformator Jean Calvin je držao opravdanim zakletve pred javnom administracijom i privatne zakletve, ako se kontrolirano koriste. Američki predsjednici danas daju zakletvu na inauguraciji, polaganjem ruke na Bibliju koja je Božja Riječ. Biblija se spominje pri polaganju zakletve za svjedočenje istine na američkim sudovima. U raju ne bi bile potrebne zakletve, ali država i sudovi svjedoče da raj na zemlji ne postoji, već su ljudi po prirodi grješni. Dok tradicionalne i konfesionalne crkve prihvaćaju zakletve pred autoritetima državnih institucija, kada se kontrolirano i svrhovito koriste, različite sekte su zabranjivale i odbacivale zakletve. U Izraelu su bile zabranjene zakletve koje nisu imale vezu s Jahvom. Zakletve su dakle potrebne u društvu jer kršćani dijele prostor življenja s nekršćanima, a ljudi su po prirodi grješni, pa država traži zakletve. Ovdje je potrebno naglasiti činjenicu da je klevetanje drugih oduvijek bilo rasprostranjena praksa. Umjesto klevetanja, koja su bazirana na polu-istinitim i lažnim svjedočanstvima, treba blagoslivljati ljude, te im željeti i činiti dobro.

4. Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.

   Četvrta zapovijed ima ceremonijalni karakter. Ona govori o dužnosti održavanja Božjeg dana svetim. Na taj dan se ne bi trebalo raditi, već je to dan odmora i duhovne obnove. Za rad je Bog predvidio šest dana u tjednu. Zapovijed se reflektira na stvaranje svijeta u šest etapa, dok se sedmi dan Bog odmarao, otpočinuvši od stvaranja. U knjizi Postanka ne piše da je Bog čovjeku zapovjedio da ne radi. To se vidi tek u knjizi Izlaska. Tada je Jahve oslobodio Izraelce od egipatskog ropstva, te im je zapovjedio da šabat održavaju svetim danom. Na šabat, on je počinjao petkom zalaskom sunca do subote zalaskom sunca, su se Izraelci sjećali tog oslobođenja, i tada je svaki rad bio zabranjen, uključujući transport i trgovinu. To je znak saveza između Jahve i Izraela - izabranog naroda. Jedan od razloga trpljenja Izraela je bilo neodržavanje šabat kod nekih među njima.

   Ova zapovijed nije potvrđena u Novom Zavjetu, niti nauku Gospodina Isusa Krista, ali se spominje prvi dan u tjednu, nedjelja ili dan Gospodnji, kada je Krist uskrsnuo. Novo računanje dana u tjednu stavlja dan Gospodnji kao posljednji. Apostol Pavao je bio zabrinut što su Galaćani blagovali određene dane u godini. Korinćanima je pisao neka ih nitko ne prosuđuje prema blagovanju dana, jer je to tek sjena onoga što dolazi, Gospodina Isusa Krista. Krist je naučavao da je šabat zbog čovjeka, a ne čovjek zbog tog dana. Krist i njegovi učenici su na taj dan činili ono što se kosilo sa židovskom praksom zato su napadali Isusa. Ipak Gospodin je poštivao židovsku tradiciju i običaje te na taj dan išao u sinagogu, kako bi štovao Boga Oca.

   Nedjelja je određena kao dan za odmor odlukom cara Konstantina 321. godine nakon Krista. Tako na dan Gospodnji svi kršćani, participiraju na bogoštovljima.

   Bitan je dio bogoštovlja pričest. Za katolike, ortodoksne i protestante (klaviniste, evangelike i anglikace) to je sakrament po kojemu se prisjećamo Kristove žrtve i njegova uskrsnuća. Reformirana tj. kalvinska teologija smatra da elementi kruha i vina označavaju Kristovo tijelo i krv, te je Krist duhovno nazočan u sakramentu Večere Gospodnje, a promjene materije nema što se smatra u katoličkoj i djelomično u luteranskoj teologiji.

   Taj dan treba biti posebno odvojen za Boga. Dakle postoji veza između šabat i dana Gospodnjeg. Šabat je vezana uz Božje stvaralačko djelovanje u šest dana prije toga, te posvećenje i blagoslivljanje sedmog dana kada se odmarao. Dan Gospodnji kao prvi dan je prisjećanje na Kristovo uskrsnuće. Zato kršćani uzimaju dan Gospodnji ili nedjelju kada štuju Boga u zajednici vjernika tj. Crkvi. Treba naglasiti da je manje važan dan, te da je potpuno krivo štovanje dane, već štovanje Boga u zajednici vjernika.

   Reformator Jean Calvin koji je smatrao dan Gospodnji danom za duhovni odmor i bogoštovlje. Krist poziva k sebi one koji su naporno radili, da se na taj dan odmore i obnove. Teolog Augustin je pisao da je šabat u našim srcima, Krist je ispunjenje šabata, tada kršćani mogu slaviti slobodu koju imaju u njemu, kroz zajedništvo sa drugim vjernicima. Nedjelja bi trebala biti blagdan, pored drugih kao što su npr. blagdani prisjećanja na Kristovo rođenje (Božić) i uskrsnuće (Uskrs).

   Problemi se javljaju kada unatoč zabrani rada nedjeljom vjernici trebaju raditi iz praktičkih razloga. Tako postoje iznimke od pravila, kao i neki slučajevi koji su granične prirode, pa je teško o njima zauzeti jednostrane stavove. Normalno je da svećenici, pastori rade nedjeljom, vodeći bogoštovlja, što je sastavni dio održavanja tog dana isto tako pojedine službe se moraju obavljati i nedjeljom za dobrobiti društvene zajednice.

5. Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.

   Peta zapovijed zabranjuje nepoštivanje roditelja u obiteljskim odnosima. Obitelj je vrijednost koja zaslužuje interaktivne odnose poštivanja. Roditelji imaju odgovornost za kršćanski odgoj djece, što uključuje i biblijske instrukcije. U Izraelu su roditelji imali veliku ulogu; odgojnu, obrazovnu i vjersku. Zato je njihova pozicija bila izuzetno važna. Dugi život je demonstracija Božje milosti prema onima koji imaju strah pred njime, ali strah u smislu moralne discipline i poniznosti, kada održavaju Božju volju. Roditelji imaju odgovornost za prenošenje odgoja i vjere na djecu. Zato je važno da djeca pokazuju poštovanje prema roditeljima.

6. Ne ubij!

   Šesta zapovijed zabranjuje ubojstvo. Ipak, ovo nije precizna slika biblijskog konteksta po pitanju oduzimanja života. Nema sumnje da postoji zabrana ubojstva nevinog čovjeka, ipak država ima «mač». To je simbol prava na monopol legitimnog korištenja prinude, sa svrhom garantiranja unutarnje i vanjske sigurnosti poretka. Kulturni kontekst Starog zavjeta nije bio pacifistički određen. U Bibliji postoje svjedočanstva kako su pojedini izraelski ratovi s drugim etničkim skupinama bili vođeni pod inspiracijom Božje volje i u njegovo ime.

   Premda postoji visoka razina konsenzusa o karakteru pravednog rata, konkretne situacije su i dalje kontroverzne. Legitimna svrha rata može biti isključivo i nužno defenzivna. Legalno je oduzeti život naoružanom vojniku, napadaču, agresoru i teroristi, dok nenaoružane vojnike i civile nije legalno ubiti! Ratni zločin je po zakonu krivično djelo, a po svijesti grijeh, neovisno o strani u oružanom konfliktu.

   Cilj svakog rata treba biti obrana poretka i postizanje političkog mira. Pitanje moralne prihvatljivosti korištenja nuklearnog oružja i dalje ostaje kontroverzno, premda se taj problem često gleda iz perspektive taktike balansa moći u internacionalnim odnosima. Aktualno je pitanje postalo opravdanje doktrine preventivne agresije kako bi se neka država oslobodila od tiranskog režima i spriječila agresija tog režima na druge dijelove svijeta.

   S obzirom da život ima svetost, Bog zahtijeva zaštitu života od začeća od fizičke smrti. Premda kao znanstveni pojmovi ne postoje u biblijskim tekstovima, abortus i eutanazija su vezani uz prekid života. Postoje potencijalne situacije kada abortus i eutanazija pronalaze legitimitet, pa i priliku za legalizaciju, čak i onda kada zabrana predstavlja generalni moralni princip s kršćanskog ugla. Primjerice pitanje abortusa postaje granični slučaj zbog mogućnost smrti žene, rađanja hendikepiranog djeteta, trudnoće kao posljedice seksualnog nasilja, incesta i slično. Ili primjerice kod pitanja eutanazije postoje slučajevi teških hendikepa djece, vegetiranja organizma i slično, premda i ekstremni primjeri ne daju dovoljno opravdanja za oduzimanje života. Kršćanska perspektiva polazi od toga da Bog treba određivati trajanje života, ne čovjek. Zato je i suicid grijeh, a eutanazija može biti oblik suicida, uz ili bez pomoći doktora.

   Ipak, heroizam kao spremnost da se izgubi život za drugog čovjeka ili državu predstavlja vrijednost u kojoj se pokazuje ljubav. Nije uvijek moralno jasna situacija ubojstva uzrokovanog spontanom reakcijom, kada ne postoji svjesna namjera.

   Smrtna kazna ima moralni legitimitet u Starom Zavjetu. Neke države legalno izražavaju takve kazne, dok većina zabranjuje. Bog je poretku dao «mač» tj. moć, kako bi se zlo kažnjavalo i na taj način. Ipak, neki postavljaju pitanje moralne legitimnosti smrtne kazne nakon Kristove smrti te zbog modernog vremena u kojemu to više nije prihvatljivo.

   Sve više se raspravlja o legalnosti i legitimnosti ubijanju životinja. Premda postoje zabrane mučenja životinja, ubojstva su parcijalno legalna i legitimna zbog prehrane ljudi. I lov može biti legaliziran, u cijelosti ili parcijalno. Biblija na govori da životinje nisu stvorene po Božjoj slici, već kao niža bića trebaju služiti čovjeku u podređenom položaju, pogotovo zbog prehrane.

7. Ne učini preljuba!

   Sedma zapovijed zabranjuje seksualnu neodanost prema tuđem bračnom partneru. To se odnosi na čin, i unutarnju namjeru. Brak je kršćanska vrijednost te se treba temeljiti na očuvanju bračnih partnera od promiskuiteta. Seksualnost je ograničena okvirom braka, ne samo zbog reproduktivne uloge, već i zbog dijeljenje užitka među partnerima, a kršćanski principi nisu nužno protiv seksualnosti. Apostol Pavao je u svojoj prvoj poslanici Korinćanima naglasio da je dobro za čovjeka ako ostaje sam. Ali ako ne može kontrolirati seksualni instinkt, onda je bolje ulaziti u brak, nego da njime vladaju strasti. Bog zahtijeva održanje braka, ne njegov raskid, osim u iznimnim slučajevima kao što su primjer neodanost i napuštanja od strane drugog partnera. Partneri su međusobno vezani do smrti jednoga od njih. Nakon toga mogu pristupiti u novi brak, ako žele. Apostol Pavao je rekao da partner koji je kršćanin ne treba raskidati brak s partnerom koji nije kršćanin. Osim ako to želi partner koji nije kršćanin. Ali nekršćanin je ipak posvećen jer je vezan uz kršćanina, pa time i cijelo njihovo bračno zajedništvo. Savjet za djevice bio je da je dobro ostati u tom stanju. Ipak, nije grijeh ako sklope brak!

   Brak je institucija između jednog muškarca i jedne žene. Zato homoseksualne zajednice nemaju karakter braka već, eventualno, mogu biti registrirana civilna partnerstva. Dok za neke i takav oblik zajedništva ostaje neprihvatljiv. Homoseksualnost i biseksualnost su protivni biblijskom nauku, kao i bludništvo, incest, bestijalnost, pedofilija, prostitucija, poligamija, poliandrija i slično. Neke od tih pojava su i zakonski zabranjene. Sve gore navedene oblike seksualnosti kršćanin i vjernik ne bi trebao prakticirati. Kršćani imaju odgovornost za minimalnu mjeru toleranciju i razumijevanja. Jer svi ljudi imaju grijehe i treba ih takve prihvaćati, a ne suditi.

8. Ne ukradi!

   Osma zapovijed zabranjuje kriminal. Postoje različiti aspekti kriminala koji su evidentni u Bibliji. Primjerice neplaćanje poreza državi ili cijene za robe i usluge na tržištu, oduzimanje tuđeg privatnog vlasništva, oduzimanje ljudi, mito i korupcija, oduzimanje plodova tuđeg rada, neprecizna mjerenja, izračuni novca i drugo. Iz biblijskog kontekst gledanja na kriminal vidljivo je da su oduvijek postojali bogati i siromašni ljudi. Znači siromaštvo nije opravdanje za kriminalna djela. Svatko je pozvan od Boga da skrbi za sebe i služi drugima kroz rad, i za Božju slavu. U hebrejskom jeziku, rad ima značenje služenja. Rad je mandat koji je čovjek dobio nakon stvaranja svijeta, on nosi karakteristiku upravljanja na zemlji. Kroz rad je čovjek dužan razvijati svoje talente i trgovati njima. Na taj način, bogatstvo postaje blagoslov onih koji se potvrđuju kroz legalan, naporan i pošten rad.

   Iz te perspektive bogatstvo i novac nisu zlo, već pojedinci zbog svoje grešnosti padaju u iskušenja za neprimjernim materijalnim uživanjem i pohlepom. Zato treba biti skroman i štedljiv, unatoč iskušenjima bogatstva. Privatna imovina je povjereno od Boga, tako su ljudi samo vlasnici na zemlji, a svojinom treba odgovorno upravljati. Čak niti izraelski kraljevi nisu mogli oduzimati vlasništvo nad zemljom svojih podanika.

   Siromašnima treba egzistencijalno pomagati. Zato je u ranoj crkvi uspostavljena đakonska služba. Ova zapovijed ne govori da treba distribuirati bogatstvo, kroz progresivno oporezivanje bogatih i davanje siromašnima, niti o kolektivizaciji vlasništva, već naprotivi štiti privatno vlasništvo.

9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

   Deveta zapovijed zabranjuje govorenje lažnih svjedočanstava. To je vezano uz proces sudske pravde i općenito međuljudske odnose. U Izraelu su vođe odlučivali o životu i smrti optuženih na bazi svjedočenja. Tada nisu postojali advokati ili forenzička znanost. Zato su lažni svjedoci predstavljali opasnost za sustav pravde. Suci su trebali biti nepristrani i nekorumpirani. Gdje postoji vladavina prava, tamo postoje mir i pravednost u sustavu i društvu, a samovoljna uspostava «pravde» po sistemu ulice ne postoji.

   Krist je naučavao da ne treba suditi drugomu. U neformalnim razgovorima, ljudi međusobno često neozbiljno prosuđuju bez dovoljno činjenica i istina, zato u takovim slučajevima bi trebali slijedi načelo «Govorenje je srebro, ali šutnja je zlato». Govoriti istinu znači precizno i argumentirano izražavanje na bazi znanja, što osigurava nepristranost. Patološko laganje je izopačenost duha i uma, ali vrlo rasprostranjena pojava u društvenoj zajednici. Zbog toga neprestano treba skretati pozornost na nju i raditi tako da se stvari mijenjaju na bolje.

   Laž je vezana i uz kriva svjedočanstva o spoznaji Biblije. Bog je uspostavio odredbe protiv lažnih proroka, za razliku od onih koji su govorili istinite poruke. Promjena u Crkvi je dobra ako se bori protiv laži i zabluda, te teži spoznaju duhovne i istine općenito. Pojedine ljudske aktivnosti kao što je humor, scenska i filmska umjetnost, gluma i tomu slično se ne možemo klasificirati kao laž jer je svakome jasno od samog početka da se radi o unaprijed smišljenim situacijama koje imaju za namjeru pobuditi pažnju, smijeh ili opuštanje.

   Pravila u pojedinim službama zahtijevaju održavanje tajni i govorenje neistine, u nekim situacijama to može biti opravdano. Primjerice, kada koristi drugom čovjeku u različitim opasnostima, pogotovo ugroza života, vojne strategije i sigurnosne službe, zaštita od terorista i nasilja, te državne tajne koje se brane legalnim putem.

10. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!

    Deseta zapovijed zabranjuje izražavanje strasti prema tuđem privatnom vlasništvu i svemu što pripada drugim ljudima. Takva žudnja znači unutarnji plan da imamo ono što nam ne pripada, pa želimo to oduzeti drugomu. Bog poznaje naša srca, posjedovanje privatnog vlasništva nije grijeh već žudnja za tuđim.

    Materijalna dobra su povjerena čovjeku, na odgovorno upravljanje, od Boga. Zato Bog traži zaštitu privatnog vlasništva. Ono što pripada nekom čovjeku je njegovo. Ova zapovijed uključuje i zabranu strasti prema tuđem bračnom drugu. Zabrana se odnosi prema želji da se posjeduje tuđa kuća.

    Rimokatolička teologija ovu zapovijed odvajaju, pa se jedna odnosi na pitanje žene, a druga na sve ostalo što pripada drugima. Evangeličko – luteranski odvajaju ovu zapovijed na dvije, ali za razliku od rimokatolika jednu povezuju s pitanjem kuće, dok se druga zapovijed odnosi na sve ostalo što pripada drugima.

    Bog je kroz Dekalog sklopio savez s čovjekom. Prvo s Izraelom kojeg je predstavljao Mojsije na brdu Sinaj, zatim se vrijednost tog saveza proširila na kršćanstvo. Jer Krist nije došao ukinuti zakone i proroke iz Starog Zavjeta, već da u njemu budu ispunjeni. Tako Dekalog vrijedi i za kršćane, kao temeljno etičko načelo koji daje principe i vrijednosti za kršćane. Ostala načela iz Božjeg Zakona u velikoj mjeri proizlaze iz karaktera Dekaloga, te ga upotpunjuju.