© Copyright www.rkczg.hr

Blagovanje je Večere Gospodnje ili Euharistije sastavni dio kršćanskog bogoštovlja od samih početaka kršćanstva, da budemo točniji od Posljednje večere kada je uspostavljenja: ustanovljena, od Gospodina Isusa Krista: Mt 26,26-29; Mk 14,22-26; Lk 22,14-20; 1.Kor 11, 23-25

Od početka je bilo jasno sljedeće; obred nije običan ritual koji se radi reda radi i predstavljao je bitan dio kršćanskog bogoštovlja. Večera Gospodnja se treba održavati u spomen na Krista, blaguje se kruh i vino: tijelo i krv Kristova, sudjeluju kršteni vjernici koji razumiju smisao obreda, dio je kršćanskog bogoštovlja u ranoj crkvi i zajedničkih obroka: Agapa, ostavljen je vjernicima da ga održavaju do Kristova ponovna dolaska, te predstavlja obnovu, potvrdu i utvrđivanje saveza vjere s Bogom i drugim vjernicima.

Ipak, nije sve bilo jasno, tako od samih početaka nije bilo u potpunosti jasno kako tumačiti Euharistiju i Kristove riječi koje je on izrekao na Posljednjoj večeri. Točnije, događa li se tijekom sakramenta promjena suštine u stvarnu Krv i Tijelo Kristovo ili su to simboli koji podsjećaju na tijelo i krv Kristovu. Ovaj je nauk imao dugačak, više stoljetni, proces profiliranja i pitanje nije bilo jednostavno ili jednoznačno odgovarano. Ipak potrebno je uočiti nekoliko ključnih događaja.

Prvu značajnu odrednicu tumačenja nauka Svetog pisma dao je Augustin (13. studenog 354. – 28. kolovoza 430.po.Kr.), biskupu i doktor Crkve iz Hipona za kojega su sakramenti: «vidljivi znaci nevidljive milosti». Za profiliranje nauka kako ga rimokatolička crkva vidi do danas bitan je nauk biskupa Pariza, Petra Lombardijskog koji je umro 21. kolovoza 1160. On u knjizi «Sententiarum libri IV» definira broj od sedam sakramenata. Prema njemu oni nisu samo «vidljivi znaci nevidljive milosti», nego i «uzrok koji uvjetuje i potvrđuje milost». IV. Lateranski koncil (1215.) prvi je puta uporabio termini transupstancijacija: pretvorba, kao najbolji izričaj nauka o Euharistiji.

Reformacija je potaknula raspravu i povratak na rano kršćansko vjerovanje, zbog zloupotreba, i po ovom pitanju, a moderna teološka misao, s obzirom na težinu i značenje, profilirala je nekoliko stavova od kojih promatramo; Rimokatolički, Evangelički i Reformirani. Treba napomenuti da je nauk Ortodoksne: Pravoslavne crkve sličan rimokatoličkom, s razlikom što se ne stavlja naglasak na formuli uspostave: «Ovo je moje Tijelo… Ovo je moja Krv», što je slučaj u rimskoj teologiji, nego je naglasak na invokaciji Duha Svetoga u molitvi zagovora pri euharistijskoj službi kako bi elementi postali stvarno Tijelo i Krv Kristova. Pitanje Večere Gospodnje promatramo iz ugla sakramentalne teologije; Rimokatoličko, Ortodoksno, i Protestantsko: Evangeličko i Reformirano. Ove teologije pristupaju ovom pitanju iz ugla sakramenta ili teologije saveza, iako ih prve dvije bitno drugačije tumače od druge dvije.

Svi kršćani svoj pogled i nauk temelje na Svetom pismu. Ipak, tumače ih, pojašnjavaju i objašnjavaju kroz različite autoritete i dokumente. Pozivanje na nauk Biblije nije dovoljno jasno jer se treba objasniti ono što se pod tim podrazumijeva. Koliko je stav argumentiran i potkrijepljen daje naslutiti radi li se, i u kojoj mjeri o; dobro ustrojenom, organiziranom, jasno izraženom, teološki profiliranom pogledu.

Sakramentalna teologija: teologija saveza

Termin sakrament dolazi od lat. «sacramentum»: jamčevina; kaucija, kapara; opklada; zakletva, zakletva na vjernost. Latinski pisci su tom riječju prevodili grč. «musterion» što se u hrvatskom prijevodi s otajstvo, tajna, misterij. Termin se pojavljuje u Svetom pismu: Ef 1,9; Kol 1,25-27; I. Tim 3,16. U biblijskom se smislu koristi kad se želi naglasiti otajstvenost, ljudskom umu teško ili nedokučivo s obzirom na vjeru, u istom smislu se koristi u teologiji.

Prasakramenti su vidljivi u I. zavjetu (Obrezanje i Pasha), a očituju se i u II. zavjetu, zbog toga govorimo o Teologiji saveza kad mislimo na Sakramentalnu teologiju. Oni pokazuju kontinuitet Božje objave i iskazane milosti tijekom povijesti, te su poveznice Starog i Novog zavjeta. Sakramenti su vidljivi sveti znaci, znameni, čini i pečati koji je uspostavio Bog ne bi li na taj način posredovao milost primatelju. Kroz njih se uspostavlja savez s Bogom (Krštenje) te potvrđuje i utvrđuje uspostavljeni zavjet (Večera Gospodnja), posreduje se milost te iskazuje Božja naklonost. Njihova je snaga očitovana milošću i naklonošću Božjom, a primatelji vjerom primaju obećanja. Broj je sakramenata u protestantskoj teologiji dva; Krštenje i Večera Gospodnja. Prema protestantskom tumačenju samo su oni uspostavljeni direktno od Gospodina Isusa Krista što je vidljivo u nauku Evanđelja, zbog toga se samo oni prihvaćaju: pr. Mt 26,26-29; Mt 28,18-20.

Rimokatolička teologija nasljedujući nauk Svetoga pisma interpretirano kroz tradiciju i crkveno učiteljstvo pored imenovanih navodi još pet; Potvrda, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba. Sakramenti prema rimskoj teologiji služe za uvođenje, utvrđivanje i rast u vjeri, stoga su važan dio pobožnosti rimokatoličkih vjernika. Posebno treba istaknuti; Krštenje, Potvrdu i Euharistiju koji su izuzetno bitni za pobožnost i rast u vjeri. Prema nauku katekizma Rimokatoličke crkve: «Sakramenti kršćanske inicijacije, tj. krštenjem, potvrdom i euharistijom, postavljaju se temelji cjelokupnog kršćanskog života. 'Učešće na božanskoj naravi, što je ljudima darovano milošću Kristovom, podrazumijeva stanovitu analogiju s početkom, rastom i održavanjem naravnog života. Budući su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu kršćanske inicijacije, primaju sve više i više bogatstva božanskog života i napreduju prema savršenstvu ljubavi.'»

Prema katoličkom nauku sakramenti se ne promatraju samo kao znaci i pečati vjere koji upućuju na Božansku prisutnost, nego stvarnu prisutnost Božju koji udjeljuju milost čovjeku; «Signum sacro sanctum efficax gratiae»: sveto-sakramenti, znak koji stvara milost. Sakrament je prema tom nauku; izvanjski znak onoga što je mistično i sveto. Sv. Toma Akvinski daje sljedeću definiciju; «Znak svetog čina s obzirom na posvećenje čovjeka»: «Signum rei sacrae in quantum est sanctificans homines» (III,60,2).

Prema nauku Svetoga pisma te izraženog vjerovanja Reformirane crkve u Katekizmu (Heilderbeškom): «Sakramenti su: vidljivi, sveti znaci i pečati za nas da ih vidimo. Ustanovljeni su od Boga da bi nam kroz njihovu upotrebu pomogao jasnije razumjeti obećanje Evanđelja, i mogao staviti pečat na to obećanje. Ovo je Božje evanđeosko obećanje: oproštenje grijeha i daruje nam vječni život po milosti zbog jedincate Kristove žrtve ostvarene na križu.» Taj se nauk zasniva na teologiji saveza Boga s čovjekom koji je vidljiv tijekom cjelokupne povijesti spasenja očitovane kroz nauk I. i II. Saveza: Post 17,11; Pnz 30,6; Rim 4,11; Heb 9,1-23. itd. Ovaj stav potvrđuje i sljedeći standard reformirane teologije, Westministerski katekizam, p. XXVII.,1.: «Sakramenti su sveti znaci i pečati saveza milosti, direktno uspostavljeni od Boga da bi predstavljali Krista i njegove blagodati te da bi potvrdili našu usmjerenost na Njega. Pokazuju vidljivu razliku između onih koji pripadaju Crkvi od ostatka svijeta, te ih uvode u službu Bogu u Kristu prema njegovoj riječi.»: Post 17,7-11; 34,14; Izl 12,48; Mt 28,19; Rim 4,11; 6,3-4; I Kor 5,7-8; 10,16,21; 11,23-26; Kol 2,12; Gal 3,27; I Pt 3,21.

Često se navodi kako reformirana teologija naučava, da su sakramenti «samo simboli». Time se želi naglasiti da u njima nema ništa više osim ritualistike, bez mistike i duhovne dimenzije. Ta je izjava sama u sebi proturječna jer je nemoguće govoriti o sakramentima, a pri tome misliti da se radi samo o simbolima. Upravo se sakramentalnost reformirane teologije očituje u činjenici da se vjeruje kako su Krštenje i Večera Gospodnja sakramenti po kojima se posreduje milost te obnavlja i utvrđuje zajedništvo i savez, zbog činjenice da su uspostavljeni od Gospodina Isusa Krista. Vjera je bitna za novi i vječni život, a sila je sakramenta očitovana u iskazanoj milosti Boga koju On udjeljuje onima koje poziva u Kraljevstvo. Prema tomu nauku elementi sakramenata ne mijenjaju supstanciju, ali nisu samo simboli nego vidljivi i sveti pečati kojima se potvrđuje i utvrđuje vjera.

Evangelički nauk izražen u Augsburškom vjeroispovijedanju (1530.), XIII: «Sakramenti su uspostavljeni, ne samo da bi bili potvrda ispovijedanja među ljudima, nego znaci i svjedočanstva volje Božje prema nama, uspostavljeni da bi probudili i potvrdili vjeru onih koji ih koriste. Zato trebamo koristiti sakramente kako bi vjeri bilo dodano pouzdanje u obećanja koja su ponuđena i uspostavljena kroz sakramente. Ona osuđuju one koji naučavaju da su sakramenti samo izvanjski znaci, i koji ne uče da je u upotrebi sakramenata potrebna vjera kojih vjeruju».

Treba se podsjetiti i činjenice da je evangelička i reformirana teologija usuglasila stavove i postigla jedinstvo u različitosti po ovim, ali i drugim spornim pitanjima. Proces suradnje trajao je stoljećima, praktično od druge polovice 16.st., na nekim mjestima intenzivan, a drugima manje. Dokumentima, kao što je Leuenberškikonkordij iz 1973.; različitost stavova i teoloških pogleda, pastoralne službe, eklezijalni ustroji, uzajamno se prepoznaju i priznaju bez želje za konverzijom bilo koje strane. Reformirana i evangelička teologija i pozitivne prakse tih crkava daju primjer istinske ekumenske i kršćanske suradnje, i poticaj drugim kršćanima kako provoditi nauk o jedinstvu u život.

Euharistija – Večera Gospodnja

Večera Gospodnja je sakrament obnove i potvrde Božjeg saveza. Kršćanska je misao razvila nekoliko objašnjenja o tomu gdje se Kristovo Tijelo i Krv u ovom činu nalazi. Svi se slažu da je Gospodin uskrsnuo i da se nalazi na «nebu»: Lk 24,51.

Rimokatolički pogled: transupstancijacija

Prema nauku Rimske crkve izraženom u Katoličkoj Enciklopediji: New Advent, Euharistija, grč. «eucharistia», hrv. zahvalnost je: «Ime dano Blagoslovljenom sakramentu oltara u dvostrukom aspektu; Sakramentu i Žrtvi mise, u kojemu je Isus Krist stvarno prisutan pod prilikama Kruha i Vina.» Pored navedenog u upotrebi su i drugi termini; Večera Gospodnja (Coena Domini), Stol Gospodnji (Mensa Domini), Tijelo Gospodnje (Corpus Domini), i Presveto (Sanctissimum).

Razvidno je da rimska teologija naglašava prisutnost Krista u elementima Kruha i Vina. Rimska crkva u euharistiji vidi središnji događaj mise, to je mistično iskustvo po kojemu se posadašnjuje jedincata Kristova žrtva i po tomu postaje nazočan u elementima po kojima se iznova sjedinjuje u vjeri s vjernicima To se ostvaruje po pravovaljano zarađenom svećeniku; biskupu ili prezbiteru. Za katoličku je teologiju ovo najveće otajstvo vjere i teško objašnjivo baš kao što je to slučaj s Trojstvom i utjelovljenjem Krista u osobi Isusa iz Nazareta. Prema rimokatoličkom nauku; Euharistija, Trojstvo i Utjelovljenje predstavljaju bit kršćanske vjere i potvrđuju mističnu dimenziju koju nije moguće umom dokučiti i objasniti. Ove tri istine predstavljaju bit katolicizma i izdižu ga, prema mišljenju rimskih teologa, iznad svih ostalih kršćanskih crkava i nekršćanskih religija.

Protestantski pogled: Evangelički i Reformirani

Potrebno je nalgasiti da evangelici i reformirani imaju usuglašeni stav oko tumačenja, odnosno prihvaćaju tumačenja i praksu druge zajednice te imaju jedinstvo u sakramentima i pastoralnoj praksi.

Protestantska je teologija u svomu razvoju i profiliranju od samih početaka do danas zauzela nauk kako je Večera Gospodnja sakrament, ali se u svojim pojašnjenjima ponešto razlikuju evangelički i reformirani nauk.

Posebno se osvrćem na objašnjenje ovog pitanja izraženog u Leuenbergškom konkordiju; II,2,15b i 16. koji izražava usuglašeni stav reformirane i evangeličke teologije: «U Večeri Gospodnjoj uskrišeni Isus Krist daje sebe u njegovom tijelu i krvi, koja je dana za sve, kroz svoju riječ obećanja s kruhom i vinom. On nam na taj način udjeljuje oproštenje grijeha i oslobađan nas za novi život vjere. On pomaže da ponovo iskusimo kako smo članovi njegova tijela. On nas osnažuje za službu svim ljudima. Kada slavimo Večeru Gospodnju mi navješćujemo smrt Kristovu, kroz koju je Bog izmirio svijet sa sobom. Proglašavamo nazočnost Krista, uskrišenog, među nama. Radujemo se da nam je Gospodin došao, te iščekujemo njegov budući slavni dolazak.»

Evangelički pogled: konsupstancijacija

Evangeličko naučavanje o Večeri Gospodnjoj izraženo u Lutherovom velikom katekizmu, V.: O sakramentu oltara, navodi sljedeće: «To je stvarno Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, iznad i ispod kruha i vina koje je nama kršćanima zapovjeđeno po Riječi Kristovoj da jedemo i pijemo. Kako smo rekli za Krštenje, da to nije jednostavno samo voda, ovdje također da je sakrament kruh i vino, ali ne samo kruh i vino kao da blagujemo za stolom, nego Kruh i Vino shvaćeno, i obuhvaćeno Riječju Božjom».

Dakle; Krist je nazočan: ispod, u, iznad elemenata; oni su mnogo više od znakova, ali nema promjene materije, što jeste slučaj u rimskoj teologiji. Kruh i vino su elementi u kojima je fizički prisutan Krist te oni jesu, ali ne postaju, Krv i Tijelo. Iako na prvi pogled bliže katoličkom ipak je različit, i bliži kalvinskoj teologiji, ali se razlikuje. Zbog toga ovaj pogled na Večeru Gospodnju zovemo: konsupstancijacija.

Reformirani pogled: spiritualna nazočnost

Naučavanje je Reformirane crkve, po ovom pitanju, izraženo u više temeljnih dokumenata i vjerovanja. Ta vjerovanja, vjeroispovijedi i zaključci su mjerodavni za određivanje nauka Reformirane crkve, no ipak treba uočiti nekoliko detalja.

Za reformirane je teologe Sveto pismo vrhovni autoritet nauke, morala, prakse i bogoštovlja crkve. Biblija je Božja riječ i Objava Boga čovjeku. Kroz Sveto pismo upoznajemo Istinu te činjenice koje je Bog htio obznaniti. Kroz Bibliju se upoznaje Bog onoliko koliko se htio objaviti u svojoj riječi, ta je objava konačna, dostatna za spasenje i razumijevanje Svemogućega. Kroz tu Objavu dobivamo cjelovitu sliku o Bogu, planu i putu spasenja, novom i vječnom životu. Tamo gdje Biblija jasno naučava od toga se ne odstupa, nejasna i granična pitanja se promatraju kroz nauk koji je jasno izražen u Bibliji, ono o čemu Pismo ne govori i reformirana teologija «šuti» i ne bavi se nagađanjima.

Ipak, nije dovoljno reći kako se reformirana teologija temelji samo na Svetom pismu jer to ne pojašnjava stav i sustav te teologije. Uporište je i vrhovni autoritet reformirane teologije Sveto pismo interpretirano kroz tradicionalna i opće prihvaćena vjerovanja kršćanstva i Reformirane crkve. Dajem kratak popis najznačajnijih vjerovanja koja služe kao mjerilo za interpretaciju i definiranje reformirane teologije. Neka od ranokršćanskih vjerovanja: Apostolsko, Nicejsko-Carigradsko (325.i381.po.Kr.), «Quicumque vult»: Atanazijsko vjerovanje (500.po.Kr.), Kalcedonsko (451.po.Kr.). Reformirana vjerovanja: Heilderbeški katekizam (1563.g.), II. Helvetsko vjeroispovijedanje (1566.g.), su dva najznačajnija dokumenta koji uobličavanju reformiranu teologiju te su opće prihvaćena i priznata od svih Reformiranih-prezbiterijanski sinoda i crkava. Njima treba pridodati i grandiozno teološko djelo Jean Calvina, Instrukcije kršćanske religije, 1559. koje je zamišljeno da bude uvod u teologiju te predstavlja sustavno i najbolje izražen nauk reformirane teologije. Pored navedenog značajna su i druga vjeroispovijedanja i dokumenti; Belgijsko vjerovanje (1561.g.), Kanon sinode u Dortu (1619.g.), Westministersko vjeroispovijedanje (1646.g.); Duži i Kraći katekizam (1649.), Francusko vjeroispovijedanje (1559.g.), Valdeško vjeroispovijedanje (1120. i 1544.g.), Škotsko vjeroispovijedanje (1560.g.). Navedeni dokumenti predstavljaju uporište za definiranje, oblikovanje i razvijanje reformirane teologije.

Pri razmatranju pitanja o nauku Večere Gospodnje; pozvat ćemo se na autoritet Svetoga pisma, te kao sekundarno pomagalo konzultirati katekizam Reformirane crkve.

Sveto pismo: Mt 26,26-29; Mk 14,22-26; Lk 22,14-20; 1.Kor 11, 23-25

Evanđelisti; Matej, Marko i Luka opisuju događaj Posljednje večere u kojima posebno ističu ustanovljenje Večere Gospodnje. Ivan u svomu evanđelju spominje Posljednju večeru; Iv 13-17 iznosi Kristov nauk koji je on izrekao svojim učenicima tada, ali ne spominje uspostavu Večere Gospodnje. Apostol Pavao pišući Korinćanima kako se treba ophoditi tijekom Agapea skreće pozornost na pouku koju je primio po pitanju Euharistije.

Iz navedenih odjeljaka Svetoga pisma može se zaključiti sljedeće. Gospodin Isusu Krist je uspostavio Euharistiju tijekom Posljednje večere koju je imao sa svojim učenicima i to pred njegovo uhićenje, muku i raspeće. Tijekom večere Gospodin je uzeo kruh razlomio ga i dao učenicima da jedu govoreći; «Ovo je moje tijelo za vas…», isto je učinio i sa čašom u kojoj je bilo vino te je izgovorio riječi; «Ova je čaša novi savez u moj krvi...». Očito je da su osnovni elementi; kruh i vino, a u raspravu o kakovom kruhu i vinu nećemo ulaziti. Ovaj obred je bitan dio kršćanske pobožnosti jer podsjeća na Krista i sve ono što je on učinio za ljude. Bog je po Gospodinu Isusu Kristu uspostavio Novi savez, u njegovoj krvi. Zato je taj savez trajan i vječan. Večere Gospodnje podsjeća na; Božju milost, naviješta se Kristova smrt po kojoj je ostvarena pobjeda nad grijehom i dana utjeha vjernicima kako će oni vječno živjeti s Bogom u Njegovom kraljevstvu zbog Isusova uskrsnuća. Kroz ovaj sakrament vjernik dobiva; duhovnu obnovu, potvrdu i sigurnost svoje vjere, nadu za vječni život, spomen na Kristovu pobjedu, Božji blagoslov te obnovu i potvrdu zajedništva (saveza) s Bogom i ostalim kršćanima.

Heilderbeški katekizam, 1563.g.

U katekizmu se ovo pitanje obrađuju od p.75-82, a zaključak je sljedeći.

Večera Gospodnja podsjeća i uvjerava na sudioništvo u Kristovoj žrtvi na križu i sve blagodati koje proizlaze iz tog; «Tako što je Krist zapovjedio svim vjernicima jesti lomljeni kruh i piti vino iz čaše, u znak sjećanja na njega. Tome je dodao obećanje; prvo, da je njegovo Tijelo žrtvovano i "lomljeno" na križu umjesto nas, i da je njegova Krv prolivena zbog nas. Zbog toga sluga Gospodnji lomi Kruh kako bismo ga jeli, te nam pruža Kalež da iz njega pijemo vino. Sigurni smo da nas Krist svojim raspetim Tijelom i prolivenom Krvlju hrani za vječni život, da primamo Kruh i Vino Gospodnje iz ruke sluge Gospodnjega, kao sigurne znakove Kristovog Tijela i Krvi.» Blagovati Večeru Gospodnju znači; «Prihvaćanje Kristove patnje vjerom srca, primanje oproštenja grijeha i vječnog života, te stalno sjedinjenje po Duhu Svetom, koji je u nama i u Kristu. Premda je Krist na "nebu", a mi smo na zemlji, ipak smo tijelo od Tijela njegovog i kosti od Kostiju njegovih, živi i vođeni Duhom u vječni život, kao što su udovi našega tijela upravljani jednom dušom.».

Krist je obećao blagoslove onima koji sudjeluju u Večeri Gospodnjoj i to; «Prilikom ustanovljenja Svete večere: Gospodin Isus Krist, one noći kada je bio izdan uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade učenicima govoreći: "ovo je Tijelo moje koje se predaje za vas. Činite to na moj spomen". Na isti način uzme kalež govoreći: "Ovo je kalež Novoga Saveza u mojoj Krvi. Ovo činite svaki put, meni na spomenu". Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete iz ovog kaleža, smrt Gospodinovu navješćujete dok ne dođe ponovno. Ovo je obećanje ponovio apostol Pavao: Kada blagoslivljamo "kalež blagoslovljeni", ne znači li to zajedništvo Krvi Kristove? I kruh koji lomimo, nije li to zajedništvo Tijela Kristovog? Budući da je jedan Kruh, jedno smo Tijelo; i svi smo dionici jednoga Kruha."»

Pitanje pretvorbe u stvarnu Krv i Tijelo Kristovo promatra se na sljedeći način: do promjene materije ne dolazi, «jer kao što se voda krštenja ne pretvara u Kristovu krv, niti nas voda sama po sebi ne čisti od grijeha, već je samo božanski znamen i potvrda, tako niti u Večeri Gospodnjoj posvećeni kruh doslovno ne postaje stvarno Kristovo tijelo, bez obzira što se u skladu s običajem prilikom sakramenta naziva Tijelom Kristovim. Isto vrijedi i za vino.».

Mističnost se Večere Gospodnje očituje u obećanjima Kristovim: «Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." (…) "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.» Lk 22,19-20. Očito nije samo kruh ili samo vino, ali nije ni stvarno tijelo ili stvarna krv! Zašto!? Kod izgovaranja ovih riječi Krist je bio u tijelu, a riječi su izrečene tijekom Posljednje večere što nije sinonim za Večeru Gospodnju. Kroz Večeru Gospodnju se vjernik prisjeća Kristove muke, žrtve, i svega onoga što je učinio za ljude; potvrđuje savez s Bogom i obnavlja primljenu milost, te učestvuje u sakramentu na spomen Kristov: 1.Kor 11,23-25. Krist je duhovno i stvarno nazočan u činu i srcima vjernika jer je obećao: Mt 19,20b; ali do promjene svojstava elemenata ne dolazi.

Sažeto: Za rimske teologe hostija postaje stvarno Tijelo, a vino stvarna Krv Kristova: transupstancijacija. Za luteranske teologe u činu Večere Gospodnje Kristovo tijelo i krv su mistično nazočni u elementima Kruha i Vina; ispod, u i iznad elemenata, koji ne postaju Tijelo i Krv, ali nisu obična supstancija kruha i vina: konsupstancijacija. Za kalvinske teologe elementi ne mijenjaju supstanciju, kruh ostaje kruh, vino ostaje vino, a Krist Isus je mistično i duhovno nazočan u činu među vjernicima te posreduje milost i blagoslov: spiritualna nazočnost.

Sakramenti su bitni za razvoj pobožnosti i zbog toga je njihova upotreba sastavni dio duhovnog života. Zato ih svaki vjernik treba imati, te kroz njih utvrditi, potvrđivati i obnavljati svoju povezanost Bogu zato je njihova upotreba sastavni dio duhovnosti i odnosa s Bogom.