© Copyright www.rkczg.hr

Obitelj je najstarija biblijska i opće ljudska institucija. Ona je temelj zdrave i napredne društvene zajednice. Bez obitelji ili sa nezdravim obiteljima društvo nema budućnosti.

Bog je uspostavio brak iz kojega proizlazi obitelj te odredio smjernice koje pomažu pri razvijanju kvalitetne obiteljske zajednice. Iščitavajući Sveto pismo Starog i Novog zavjeta zaključujemo da je obitelj prolazila kroz transformaciju iako su se pojedini odnosi održali nepromijenjeni do danas.

Promatrajući biblijsku prahistoriju i vrijeme u kojem je živio i djelovao praotac, Židova, Kršćana i Muslimana, Abraham, obitelj je nalikovala na ono što bi danas okarakterizirali kao pleme. Dio obitelji tog vremena su bili roditelji, djeca, djedovi, bake, stričevi i tete (…) ali sluge i sluškinje. Takove obitelji su bile brojne, tako je Abrahamova obitelj imala 318 muških članova što pretpostavlja da je u cijelosti bila mnogo veća, Post 14,14. Najstariji član, obično djed, je bio starješina zadužen za upravljanje, kasnije dolazi do promjene te vlast preuzima otac. Upravljanje je podrazumijevalo čast i poslušnost ostalih članova, ali je bila uvjetovana obvezama koje su uključivale vođenje svakodnevnih poslova, briga za materijalne potrebe te predvođenje vjerskih obreda. Nakon smrti upravu je preuzimao najstariji sin po pravu prvorodstva.

Roditeljstvo je bilo važno, i prolazilo je kroz promjene, roditelji su bili zaduženi za odgoj djece u svim aspektima. Imali su obvezu živjeti u skladu s vjerskim uvjerenjima i prenositi ih na djecu. Starozavjetna teologija roditeljstvu pristupa ozbiljno te od roditelja zahtjeva angažman u odgoju i obrazovanju, očinstvo odnosno majčinstvo je bila obveza, a ne mogućnost ili pravo. Budući Stari zavjet opisuje jedan dio opće i veliki dio židovske povijesti, poučavanje vjere bilo je povezano sa poučavanjem kulture, običaja i vjerovanja tog naroda, tako su roditelji bili i učitelji u pojednostavljenom smislu. Izobrazba se je odvijala u domu, a roditelji su imali ključnu ulogu. Njihova dužnost je bila da djecu pouče osnovnim životnim spoznajama i vještinama koje su im trebale pomoći u svakodnevnom životu. Očevi su sinove poučavali zanatu koji su poznavali, a majke su djevojčice poučavale kućanskim poslovima i osnovnim životnim vještinama. Česta uzrečica koju su trebali zapamtiti roditelji bila je: ¨Tko ne uči svoga sina zanatu, odgaja ga da bude lopov!¨

Značajan dio obiteljskog zajedništva i duhovnosti bio je Šabat. Redovni cjelodnevni odmor se odvijao jednom tjedno i to subotom, imao je za cilj poticati zbližavanje obitelji i posvećenje Bogu. Na taj dan trebalo se prisjećati svega onoga što je Bog činio te molitvom i proučavajući svete spise štovati ga. Šabat je započinjao u petak navečer najboljim obrokom hrane. Obitelji su odlazile u Sinagoge koje su bile centri edukacije i duhovnosti, roditelji su poučavali svoju djecu istinama vjere na način da su im prepričavali priče i događanje iz Svetog pisma.

Tijekom vremena odnosi u obitelji su doživljavali promjene tako je važnu ulogu zauzeo otac i predstavljao konačni autoritet. Promatrajući odnose iz današnjeg vremena zaključujemo da su bili konzervativniji i krući. Treba imati u vidu da je ukupna civilizacija tog vremena bila rigidnija i simplificiranija nego danas. Otac je imao vlast nad obitelji ali je trebao skrbiti za nju. Žena u obitelji je bila bez prava, one su obavljale kućanske poslove koji su nerijetko bili teški. Djeca su odgajana da poštuju majku, a zakon je štitio razvedenu ženu.

Što bi se moglo zaključiti na temelju iznesenog za obiteljski život danas? Živimo u svijetu u kojem su ljudi prilično otuđeni jedni od drugih, a ta otuđenost počinje u obitelji. Nije rijetkost da se obiteljsko zajedništvo svodi na zajedničko gledanje TV-a, a komunikacija i razgovor na iznošenje osnovnih potreba ili naredbi. Biblija upućuje na aktivan i interaktivan obiteljski života. U njemu roditelji ne ispunjavaju samo materijalne potrebe svoje djece nego se aktivno uključuj u njihov odgoj i obrazovanje te ih poučavaju osnovnim životnim znanjima i vještinama.

Rasprostranjenost nominalne religioznosti upućuje na činjenicu da se u obiteljima zaboravilo važnost osobne vjere i prenošenje vjere na prihvatljiv način mlađima. Današnja praksa bez pogovornog slanja djece na vjeronauk samo zato što je to podobno ili zbog toga što su to i sami činili dok su bili djeca, a bez primjera osobne religioznosti u svakodnevnom životu upućuje na potrebu izmjene stavova te iskrenog prednja vjeri u Boga.

Obiteljski odnosi su se tijekom vremena mijenjali, to upućuje na činjenicu da promjene po sebi nisu loše. Neki su krivo zaključili da je pravovjernost ekvivalent za staromodnost, rigidnost i konzervativizam. To nije točno jer upravo na primjeru Biblije se zaključuje da su promjene potrebne. Bilo bi bitno uočiti do koje granice, kada i kako donositi promjene. Obitelj današnjice suočava se sa sličnim pitanjima i dilemama kao što su to činili ljudi biblijskih vremena; borba za materijalnu egzistenciju, kako i na koji način odgajati djecu, do koje granice idu individualne slobode, prava djeca, žena i muškaraca itd. Biblija nudi odgovore koji kada se pravilno promotre s obzirom na kulturološku i vremensku distancu pomažu obiteljima današnjice da urede svoje međusobne odnose.

Na kraju iznosim popis uzrečica zapisanih u Staro zavjetnoj knjizi Mudrih izreka koje upućuju na obitelj i obiteljske odnose; 1,8-9. p.4 i 5. 6,20. 10,1. 13,1i24. 17,21i25. 19,13i18i27. 20,11. 22,6i15. 23,13-16. 19-28. 28,7i24. 29,17i17. 30,11i17.