© Copyright www.rkczg.hr

Pitanje religioznosti i religije uopće jako je rasprostranjeno. Ne postoji društvo koje u sebi ne sadrži neki oblik religioznosti, pa čak i sustavi koji su željeli postati ili se barem zvati, ateističinim.

Budući je religija neodvojiva od svakodnevnog života, a u svijetu postoje različiti oblici religioznosti, ovdje predstavljam; najveće vjere koje postoje u svijetu; Kršćanstvo, Islam, Hinduizam i Budizam. O tim velikim religijama podosta je napisano, još više rečeno, u ovom radu dajem kratak uvid ili bolje uvod u svaku od njih.

Religija je sustav vjerovanja, ljudskih osjećaja i djelovanja koji dijeli i održava određena religiozna grupa ljudi.

Riječ religija latinskog je porijekla i dolazi od riječi «religio» što znači; razmišljanje, obaziranje, dvoumljenje. Značenje riječi je višeznačno pa tako sugerira: ono što pripada ljudskom srcu, dakle subjektivno. Asocira i na zdušno, zdušnu točnost te savjesnost s obzirom na ćudoređe, ali i na Božje odnosno sveto. Religija prema tome treba biti postojano svojstvo glede onostranog, to vodi ka pobožnosti, pobožnom štovanju, strahu Božjem, duševnosti i vjeri.

Uobičajeno se vjera povezuje sa transcendentnim, nadnaravnim, mističnim, ali i prirodnim. Počeci religije ne mogu se točno odrediti. Znanstvenici koji proučavaju to područje predlažu da su rani oblici animizma, prinošenje žrtava, totemizam te prizivanje duhova prvotni oblici religiozne prakse

Religije mogu biti politeističke ili monoteističke. Moguće ih je podijeliti na objavljene i prirodne. U prvu skupinu spadaju religije kao što je kršćanstvo, islam, judaizam, a to su one religije koje svoje glavne teološke postavke izvlače iz objave, za koju se vjeruje da je došla od Stvoritelja.

Druga skupina religija, u koju ubrajamo Budizam, Brahmanizam, Taoizam i sl., nastale su isključivo sintezom ljudske percepcije i promatranjem svijeta te one za svoje teološko izvorište imaju ljudsku refleksiju o Bogu.

Religija obuhvaća šest područja, a prepoznavanje svakoga od njih može nam pomoći u jasnijem razumijevanju biti religije, također, važno je zamijetiti da sve religiozne grupacije posjeduju te elemente i oni predstavljaju esenciju svake religije.

Doktrina; to je sustav vjerovanja određene religijske grupacije. Mit; na prvom mjestu jest priča koja govori o božanstvu ili božanstvima, nastanku svijeta, problemima ili sreći čovjeka,... Obredi; različiti postupci kojima se iskazuje štovanje božanstva kojega se obožava. Svaka religijska grupacija ima neki oblik obreda koje svjesno ili nesvjesno ponavlja tijekom bogoštovlja. Ti čini pomažu onima koji ih održavaju stupiti u vezu sa božanstvom koje obožavaju. Etika; moralni sustav koji svakom sljedbeniku kazuje što se od njega očekuje u ćudorednom području, a provođenje je moralna obligacija. Iskustvo; važan segment svake religije i svaka vjera ga posjeduje. Po tom iskustvu svaki pojedinac pokazuje i dokazuje kako je baš ta vjeroispovijed istinita te ispunjenje njegovih duhovnih potreba. Društvo; skupina ljudi pomoću koje pojedinac može ispoljiti i ostvariti svoje religiozno iskustvo.

Imajući u vidu svu različitost te specifičnost religija iste se mogu svrstati u dvije tradicije. To je tzv. zapadna: u nju spadaju judaizam, kršćanstvo i islam, odnosno vjere koje svoje korijenje vuku iz semitizma. Ova tradicija je proročka te ističe Božju objavu čovjeku, koja se događa neovisno, ali u suradnji sa ljudskim duhom. Te religije ne odbacuju svijet i stvorenje kao loše, odnosno ne smatraju materiju zlom, nego naglašavaju preobrazbu i iskupljenje grješnog čovjeka. Istočna tradicija za razliku od zapadne je mističnija. Naglašava traženje unutar čovjeka samoga, u njegovoj duši i duhu. Ta tradicija negira svijet te smatra da je stvarnost duhovne prirode, a ljudska duša treba doživjeti oslobođenje od neprekidnog tijeka reinkarnacija u novom životu.

Kršćanstvo je najveća vjera kojoj pripada oko 33,6 % svjetskog pučanstva, obuhvaća mnoge religiozne grupacije koje svoje učenje temelje na Isusovu nauku. Za kršćane Isus Krist je Božji Sin, Boga te Spasitelj svijeta. Isusov nauk zapisan je u Evanđeljima, a kršćanstvo je religija nazidana na judaizmu. Temeljna poruka Biblije može se sažeti slijedećim citatom: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni." Iv 3,16.

Isus je živio u 1. st. u tada od Rimljana okupiranoj Palestini, ondje je naučavao te skončao svoj život razapet od rimske vlasti pod nagovorom židovskih vođa. Nakon Isusove smrti njegov nauk se proširio posredstvom njegovih sljedbenika. Osoba koja je imala dominantnu ulogu u naviještanju evanđelja poganima bio je apostol Pavao.

Kršćanstvo je doživljavalo mnoga politička odbijanja u prvim desetljećima svoga postojanja. Mnogi sljedbenici su bili ubijeni na najokrutnije i najteže načine, ipak ostalo je i preživjelo usprkos mnogim protivljenjima i progonima, 313. po.Kr. kršćanstvo je postalo "Religio licita – Dozvoljenom religijom", a car koji ju je "podigao" na to mjesto bio je Konstantin.

Koncentracija moći nije bila u jednom centru kako je to slučaj u današnjem Rimokatolicizmu, postojalo je nekoliko značajnijih centara pored Rima, to su bili Konstantinopolj, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem. Crkva je bila podijeljena na zapadnu i istočnu (u geografskom smislu ), to je bilo sjeme "Velike šizme" koja je razdijelila Zapadno od Istočnog kršćanstva 1054. po. Kr. Značajno mjesto gotovo je od samog početka pripadao Rimu. Rimski biskup papa Leon I. Veliki 440. – 461. po. Kr. uspio je zbog svoje arbitraže kod hunskog kralja Atile spriječiti pokolj Rimljana, to je doprinijelo velikom ugledu Crkve u narodu i potpunom učvršćenju papinstva.

Dolazak srednjeg vijeka i spuštanje "tame" pomoglo je grupi nezadovoljnika da potaknu pokret koji je prozvan Protestantizam ili Reformacija. Bilo je mnogo razloga za Reformaciju, a zlouporaba crkvene moći dosegla je svoj vrhunac.

Za kršćanstvo 20 st. važno je naglasiti postojanje ekumenskog pokreta, koji pokušava ostvariti "Sizifov" zadatak te objediniti sve kršćane, veliko je pitanje hoće li u tome uspjeti, te do koje granice će to ujedinjavanje ići.

Za kršćane i Židov to je "sveta" knjiga, izvor Božje objave i poruke ljudima. Ona je smjerokaz za vjeru, život, odgoj, utjeha u trenucima očaja, i izvor svakojake mudrosti.

Biblija je najviše prevođena knjiga na svijetu, mnogi narodi svoju lingvističko postojanje zahvaljuju prevođenju Svetog pisma na njihov jezik. Mnogi dijelovi Biblije pisani su lako razumljivim jezikom, dok drugi u svome originalu, hebrejskom i grčkom, predstavljaju vrhunska književna ostvarenja.

Biblija je kolekcija različitih knjiga, dijeli se na dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. Stari zavjet se može podijeliti na slijedeće cjeline: Petoknjižje, Povijesne knjige, Mudronosna literatura, Proročke knjige. Pri tome treba imati u vidu da se kanon nešto razlikuje između Rimokatolika sa jedne strane te Protestanata i Židova sa druge. Novi zavjet moguće je podijeliti na sljedeće cjeline: Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice, Apokalipsu.

Tradicionalni stav kršćana je da je Biblija pisana pod Božjim nadahnućem. Oko toga se slažu sve kršćanske denominacije, do razmimoilaženja dolazi u tumačenju. Rimokatolička crkva smatra da pojedinac može čitati Pismo, ali tumačenje mora prepustiti crkvenom učiteljstvu, kršćani reformacije smatraju da svatko može čitati i tumačiti Bibliju. Biblija je pisana u periodu od između 2000. – 1000. pr.Kr. do 90 po.Kr., obuhvaća period od oko 5000.g. Spada u najstarije pisane dokumente, napisana je od četrdesetak različitih autora koji su živjeli u različitom vremenskom periodu, i bili su različitih staleža, zvanja i obrazovanja.

Ipak kršćani smatraju da su bili vođeni Božjim nadahnućem i usredotočeni ka jednoj osobi, Mesiji – Spasitelju i Otkupitelju svijeta koji je inkarniran u osobi Isusa Krista.

Isus se rodio između 4.-6. pr.Kr. po nacionalnosti je bio Židov i narodni rabin. Kršćani vjeruju da je Isus Bog, a da je utjelovljenjem došao među ljude sa ciljem spasenja i izbavljenja od grijeha posrnulo čovječanstvo. Njegovo ime znači "Bog je spasenje", Isus i "Pomazanik" Krist. Isusov je život najbolje i najjasnije opisan u Evanđeljima od koja su tri sinoptička (Matej, Marko; Luka). Pored imenovanih postoji još jedno evanđelje, Ivanovo.

Začeće Krista zbilo se je nadnaravno, budući ga je zanijela i rodila djevica, Marija, a protuprirodni proces zbio se zbog djelovanja Duha Svetoga. Samo rođenje Isusa Krista bilo je popraćeno, kako to bilježe evanđelja, nadnaravnim djelovanjem. Na sam dan njegova rođenja na nebu se pojavila zvijezda koja je vodila mage do mjesta Njegova rođenja. Isusovo djetinjstvo je maglovito, zna se da je odrastao u Judeji i da je napredovao u mudrosti naspram Boga i ljudi: "A Isus je napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi."

Kada mu je bilo oko trideset godina nakon krštenja koje je obavio Ivan Krstitelj Isus je započeo svoju službu navjestitelja Radosne vijesti. Njegova služba je relativno brzo završila: za tri godine. Život mu je skončan brutalnom smrću, jednom od najtežih u ono vrijeme, pod optužbom da je politički kriminalac odnosno "narodni bunđija", rimska vlast ga je razapela. Isus je, prema izvješćima Evanđelja, uskrsnuo iz mrtvih treći dan. Mnogi teolozi smatraju da je to jedan od najvećih dokaza njegova božanstva i istinitosti onoga što je naučavao.

Njegov utjecaj na ljude Palestine već je onda bio znakovit, ipak ono što je uslijedilo poslije daleko je premašilo očekivanja bilo kojeg optimiste. U godinama i stoljećima koja su uslijedila Isusov nauk i njegovo Ime naviještano je mnogim narodima, danas većina ljudi sebe smatraju Kršćanima.

Najveća kršćanska crkva i sustav vjerovanja. Sjedište joj je u Rimu, i zbog toga se zove rimokatoličkom, vođena je od Pape, koji je prema tradicionalnom crkvenom učenju nasljednik, i Kristov namjesnik na zemlji.

U rimokatolicizmu se vjeruje da Bog udjeljuje milost putem sedam sakramenata. Sakramenti su izvanjski znak nutarnje milosti, a zovu se: Euharistija, Krštenje, Sv. potvrda, Ispovijed, Bolesničko pomazanje, Brak, Sveti red.

Bogoslužje se naziva Misa, centralni događaj je blagovanje euharistije za koju se vjeruje da putem transupstancijacije postaje Kristovo tijelo i krv, nakon II. Vatikanskog koncila 1962.-65. Misa je uvedena na narodni jezik, a time je zamijenjena stoljetna praksa održavanja službe na latinskom jeziku.

Sveti redovi; su religiozne grupacije nastale sa ciljem ne bi li svojim sljedbenicima omogućili kontemplativan život odvojen od svjetskih želja i prohtjeva. Zahtjevi samostanskog života uglavnom se mogu svesti na slijedeća tri: siromaštvo, milosrđe i poslušnost prema autoritetima. Neki redovi su se posvetili znanstveno – istraživačkom radu ( pr. Isusovački red u Hrvatskoj na području filozofije ), dok su drugi usmjereni karitativnom misionarskom radu.

Papinstvo; Služba papinstva je jako važna služba u rimokatoličanstvu. Vjeruje se da je Papa infabilan kada govori "ex katedra"¸ to se proteže na pitanja vjere i morala. Središte i sjedište papinstva je Vatikan, Ivan Pavao II. izabran za Papu 1978.g. prvi je netalijanski papa od 16.st.

Koncili; predstavljaju važan i značajan segment u određivanju vjerovanja i prakse rimokatolika, zaključci istih objavljuju se u Katekizmu rimokatoličke crkve. Do sada je održan XXI. Koncil, prvi u Niceji 325. po.Kr., a posljednji u Rimu. Prvih sedam predstavljaju temeljne koncile i oni su uglavnom utvrdili osnovno kršćansko vjerovanje, ostali su se bavili više pitanjem praktičnog kršćanskog života. Zadnji, XXI., nastojao je izmiriti ostatak kršćanstva sa rimokatolicizmom.

Uobičajeno se danas pod terminom protestantizam podrazumijevaju sve one crkve koje su se odcijepile od Rima u 16. stoljeću, pojavkom pokreta koji je započet od Martina Luthera, iako to nije u potpunosti točno.

Termin Protestantizam povezan je sa "Skupštinom u Spayeru" održanoj 1526., tada je donesena odluka po kojoj se svakom plemiću omogućavalo da odluči o religiji koju želi imati na svome području. Nekolicina prinčeva potpisala je protest za slobodu vjeroispovijesti.

Reformacija je započela nešto ranije 31. listopada 1517., a profesor teologije Martin Luther zabio je svojih 95 teza na vrata Witenberške crkve. Iako to nije želio; nezadovoljni redovnik postao je vođom nezadovoljnika kojih je u Njemačkoj tog vremena bilo podosta. Oni su uzrokovali da Martin Luther postane idejni začetnik "zapadnog odcjepljenja" od Rima i nastanka novog velikog pokreta u kršćanstvu. Luther je otvoreno napao Rimokatoličku crkvu po pitanju vjere, autoriteta i razumijevanja Biblije.

Nekoliko teoloških naglasaka bitno razlikuje Protestantizam, u najširem smislu te riječi, od rimokatoličanstva pa i pravoslavlja. Spasenje je isključivo po vjeri neovisno od ljudskih djela, osobna odgovornost za spasenje, svećenstvo svih vjernika te naglasak na osobnom čitanju Biblije kao primarnom izvoru pobožnosti. Glede sakramenata većina ih prihvaća samo dva: krštenje i euharistiju smatrajući da su samo oni direktno uspostavljeni od Isusa.

Pravoslavne ili Grko-pravoslavne crkve su savez 13 autokefalnih crkava. One su raspoređene u Grčkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Cipru, Rusiji, Srbiji i Makedoniji. Pravoslavne crkve poput rimokatoličke svoje korijene vuku od ujedinjene kršćanske crkve prije Velike šizme.

Cjelokupna nauka Pravoslavne crkve sadržana je u prvih sedam koncila koji su održani od 355. – 787. po.Kr. Teološki naglasci su na mističnoj teologiji.

1453. Bizantski imperij je pao u ruke Muslimana, a to je dovelo do potiskivanja i nazadovanja kršćanstva. U 15. st. dogodilo se isto u slavenskim zemljama, to je dovelo do jačanja ruske crkve, čiji je biskup postao Patrijarh 1589. po.Kr.

Pravoslavnu crkvu je mimoišla Reformacija, te je ostala rigidna u svojoj praksi i teologiji za razliku od Rimokatoličke. To je imalo za posljedicu da je njen razvoj, ali i razvoj cjelokupnog društva na mnogo nižem nivou od zemalja Reformacijske i Rimokatoličke tradicije.

18,3 % pučanstva Zemlje opredijeljeno je za Islam kao svoju vjeru. Islam znači "podređen Bogu", to je ime dao Muhamed, ta religija se ponekada naziva i muhamedizam. Početak Islama je u 7. st., a započeo je propovijedanjem Muhameda.

Islam je izrazito monoteistička vjera utemeljena na razmišljanju da je čovjek dužan obdržavati Božju volju. Bog je objavio svoju volju čovjeku putem proroka kao što su Mojsije, Isus i Muhamed. Doći će do konačnog suda, a Bog će suditi ljudima, dobri idu u raj, a zli u pakao. Iako je većina obraćenika došla iz redova pogana, ipak je kršćanstvo i judaizam imalo znakovit utjecaj na razvoj i začetke te religije, poglavito na Muhameda.

Muhamed je sinkretizmom semantičkih religija i arapskih vjerovanja te unošenjem svojih vizija stvorio novu vjeru. Islam svoju ekspanziju zahvalio jakom političko – militantnom djelovanju, oni su i danas očiti u ekstremističkim grupacijama koje potiču na "đihad"¸ sveti rat protiv "bezbožnika". Islam je imao znakovit utjecaj na razvoj svekolikog ljudskog društva, kulture i znanosti, a svoj vrhunac je doživio u srednjem vijeku. Europljani duguju zahvalnost Arapima za izume kao što su: barut i busola. Intelektualna svijest u to doba kod Muslimana je bila na visokom nivou, daleko ispred kršćanske.

Svaki Musliman mora ispunjavati slijedeće obveze: vjerovati u Božju suverenost, da je Muhamed konačni prorok što je sadržano u slijedećoj rečenici: "Nema drugog Boga doli Alaha i Muhamed je božji izaslanik". Obvezan je pet puta na dan moliti se, postiti u mjesecu ramadanu, davanje milostinje, hodočašće u Meku, provođenje islamskih zakona (koji su po zapadnjačkom načinu promišljanja mnogo krući i konzervativniji). Žene su u podređenijem položaju od muževa iako imaju znakovit utjecaj na obitelj i financije. Mjesto štovanja naziva se Đamija, a važna mjesta ili sveta mjesta su Medina, Meka i Jeruzalem.

Sveta knjiga muslimana i otkrivenje božje. Sadrži 80.000 riječi što odgovara veličini Novog zavjeta. Sastoji se od 114 Sura ili poglavlja. Većina teksta Kur'ana je upućena ljudima uopće ili vjernicima te Muhamedu koji se spominje nekoliko puta. Kur'an obrađuje različite teme od kojih se neke ponavljaju, a među inim napominjem: eshatološku, sveznanje Božje, priče o prorocima, te vizije i objave koje je Muhamed imao.

Muhamed je rođen oko 570. po.Kr. u Meki, Arabija, a umro 8. lipnja 632. po.Kr., u Medini, Arabija. Njegovo ime znači "predan"¸ on se smatra idejnim tvorcem i osnivačem Islama.

Odrastao je u pustinji, a odgojila ga je beduinka imenom Hilima, sa 6g. izgubio je majku. Najvjerojatnije je prvi susret sa religijom imao u Meki koja je u to vrijeme bila veliko trgovačko središte. Za vrijeme djetinjstva bavio se čuvanjem ovaca. Sa dvadeset pet godina stupio je u službu bogate udovice, a tijekom svojih poslovnih putovanja sve je više dolazio u susret sa kršćanima i Židovima te je počeo razmišljati o religijskim istinama.

Sa četrdeset godina doživio je religiozno iskustvo koje se smatra začetkom Islama. Za vrijeme osamljenog boravka u pećini na brdu Hir sjeverno od Meke, prošao je kroz određene duševne borbe, a najvjerojatnije se za vrijeme te duševne i kontemplacijske borbe u njemu pojavila ideja kako mu Bog šalje poruku za narod. Nedugo nakon toga, čuo je glas; za koji je vjerovao da je glas anđela Gabrijela koji mu je naložio da zapisuje poruke.

Nakon tog prvog, uslijedila su mnoga druga otkrivenja, a Muhamed je konačno bio uvjeren da je od Boga pozvan te da ima proročko – misijsku službu. Njegovi prvi sljedbenici bili su iz redova njegove obitelji. Nakon trogodišnjeg širenja svoga nauka u Meki bio je protjeran zajedno sa svojim sljedbenicima.

Muhamed je ustrajao u svome propovijedanju, a broj njegovih sljedbenika sve se više širio. Slovio je za skromnog, blagog, umjerenog čovjeka ali je u isto vrijeme zbog svoje ideologije bio spreman pokrenuti sukobe, Hashim je ipak ostavio znakovit utjecaj na povijest čovječanstva, a mnoštvo ga danas štuje kao velikog proroka.

Riječ hinduizam znači "onaj koji prebiva u rijeci Indus". Teško je dati točnu definiciju hinduizma budući je ta religija rascjepkana na mnoštvo sekti i različitih etničko – regionalnih grupacija. Najopćenitija podjela bi bila na ortodoksni i moderni.

Velika većina hindusa živi u Indiji, a pored nje značajne hinduističke zemlje su Pakistan, Cejlon, u manjini se mogu pronaći u Burmi, Maleziji, Južnoj Africi, Fiđiju, Trinidadu. U svijetu je oko 13,4 % svjetskog pučanstva hinduističkog vjerovanja.

Temeljno učenje hinduizma je transmigracija duše ili reinkarnacija. Hindusi vjeruju da su sva živa bića jedinstvena u svojoj biti. Iako politeistička ta vjera smatra da je sve sadržano u monoteizmu, odnosno vjeruju da su svi bogovi ustvari samo jedan od manifestacija jednog boga. U hinduizmu postoji tendencija prema misticizmu i monasticizmu. Važne socijalne grupacije su tzv. kaste, koje točno određuju pripadnost određenog pojedinca. Današnji hinduizam svoje korijenje vuče iz sinkretizma različitih kultskih obreda donošenih 1500.g. pr.Kr. od arijanskih osvajača.

Čini se da je Hinduizam u svom evolutivnom razvoju doživljavao promjene uvjetovane različitim religijama i filozofijama, pa tako postoje indikacije da su elementi Zoroastrianizma, Islama, Kršćanstva, Taoizma ukorijenjeni u Hinduizmu. Sveti spisi dijele se u tri različita. To su Vede, Upanišade i Bahagavita. Hinduski spisi imali su svoj razvoj ali i teološku nadogradnju. Tako je ideja transmigracije duše u Hinduizam došla kasnije, a nije bila prihvaćena od arijanaca koji su pisali vedske spise. Sveti spisi su najstariji i dijele se u četiri skupine: Rigvede, Samvede, Yajrurvede, Atharvede. U sebi sadrže različite pjesme (himne), formule za prinošenje žrtvi i magijske obrede. Te pjesme objašnjavaju razloge nastanka te njihovu ceremonijalnu primjenu. Kada je vedska religija postala dio Hinduizma, što se zbilo između 6.-2. st. pr.Kr. njihovi spisi su postali dijelom te religije i spadaju u najstarije spise hinduizma. U današnjem hinduizmu najveći utjecaj ima Bahavagita.

Rigvede prikazuju politeistički religijski sustav povezan sa prirodnim fenomenima, a rituali zbog kojih su nastale različite pjesme povezani su sa prinošenjem žrtava i ispijanjem različitih tekućina. Kasniji oblici hinduizma su se više bavili pitanjem oslobađanja od karme, a manje sa pitanjem prilaženja bogovima.

Važan religijski koncept u svetim spisima je tzv. bhakti ili posvećenje osobnom božanstvu. Štovanje uz pomoć slika nije bilo nazočno do pojave kršćanske ere, a najstarija hindu ikona stara je oko 2000.g. Moguće je da je takav oblik štovanja započet među višim klasama, a tek se kasnije prošitio na cijeli puk.

U 7. st. po. K. u potpunosti je dovršena ideja štovanja ženskih božanstava. "Majka Božica" pojavljuje se pod različitim imenima i oblicima, a njeni hramovi su postojali već od 5. st. U Hinduizmu postoje različiti oblici prinošenja žrtava, a neki su prilično okrutni kao npr. "sati" ( samospaljivanje ).

Hinduizam je zanimljiv religijski sustav vjerovanja, rascjepkan u mnoštvu različitih sljedbi koje religijske vođe hindu pokreta osnivaju.

Oko 5,9 % svjetskog pučanstva su sljedbenici budizma. Osnivač Budizma je Gutama Buda, a početak datira iz 6 st. pr.Kr. To je religija koja korijene ima u Hinduizmu, a do 11 st. imala je snažni utjecaj u Indiji. Danas je ponajviše rasprostranjena u Burmi, Tajlandu, Cejlonu i Japanu.

U svome začetku bila je to politeistička religija sa naglaskom na štovanje prirodnih sila. Kasnije je ta ideja razvijena u ritualnom smislu, prinošenjem žrtava, te je i učenje o transmigraciji duše tu dobilo svoje mjesto. Buda je pokušao ponuditi put ka Nirvani, prosvjetljenju ili višem znanju. Nirvana se postiže spoznajom četiri temeljne istine o "boli".

One se mogu sročiti riječima:
  r    PLEMENITE ISTINE O BOLI.
  r    PLEMENITE ISTINE O RAZLOGU BOLI.
  r    PLEMENITE ISTINE O PRESTANKU BOLI.
  r    PLEMENITE ISTINE O PUTU KOJI VODI OBUSTAVI BOLI.

Put do Nirvane i uspješnog života ide u nekoliko etapa. Slijeđenjem tih putova učenik može dobiti potpunu čistoću misli, a to vodi ka Nirvani koja će pomoći prekinuti tijek reinkarnacije. Sustavno izložen put izgleda ovako:
• Ispravni pogled je razumijevanje četiri puta.
• Ispravne misli su oslobođenje od požude, zle volje, okrutnosti i neistinitosti.
• Ispravan govor je apstinencija od laži, psovke, ogovaranja i besmislica.
• Ispravno djelovanje je apstinencija od ubojstva, krađe i seksualne raskalašenosti.
• Ispravan život je ne povrijediti niti jedno živo biće.
• spravne namjere su izbjegavanje i nadilaženje zlih misli, te poticanje i podržavanje dobrih misli.
• Ispravno razmišljanje je usmjeravanje pažnje stanju tijela, osjećaja i uma.
• Ispravna koncentracija je usredotočenje na pojedini objekt tako da doživimo posebno stanje svijesti u dubokoj meditaciji.

U Budizmu postoji samo jedan autoritativan spis koji objašnjava učenje Bude, to je spis pod nazivom "Kanon eldvers škole".

Buda se rodio na sjeveru Nepala oko 563. pr.Kr., a umro je oko 483. pr.Kr. u Nepalu. Podaci koje danas posjedujemo o njemu prožeti su mnoštvom mitova i legendi tako da je teško ustvrditi točan datum smrti. Prema "Poli"¸ Ljetopis indijskih kraljeva daje se naslutiti godina 483. pr.Kr., pa se ta godina okvirno uzima kao godina smrti.

Buda znači "Prosvijetljeni", a to ime i naslov je dobio tek nakon iluminacije koje je doživio ispod "Bo" drveta u jednom malom drvetu u Indiji. Pored ovog on je još nazivan Sakayami Siddartha, " onaj koji je ispunio svoju svrhu", Tathagatha " onaj koji je došao do istine". Buda potječe iz veleposjedničke obitelji. Odrastao je kod oca na imanju u dobi od 16g. vjenčao se, a u dobi od 29 vidio je jednog bolesnog i starog čovjeka te je po prvi put shvatio da su bolest i smrt sastavni dio ljudskog života. To prosvjetljenje navelo ga je da traži istinu i samo istinu te je napustio obitelj i krenuo za traganjem.

Fenomen vjerskog prožima cjelokupno čovječanstvo i njegovu povijest. Odbacivanjem religije, značilo bi odbaciti veliki dio onoga što je čovjek doživio ili otkrio.

Najveće svjetske religije statistika iz 1999. izvori BELIEVE Religious Information Source
Religija	Sjeverna Amerika	Cjeli svijet
Kršćani	258,770,000 (85.5%)	1,974,181,000 (33.5%)
Rimo-katolici	70,652,000 (34.7%)	1,044,236,000 (18.7%)
Protestanti; Reformirani, Prezbiterijanci, Evangelici, Metodisti	69,523,000 (34.5%)	337,346,000 ( 6.9%)
Pravoslavni	6,275,000 (2.1%)	213,991,000 (3.1%)
Anglikanci - Episkopalci	3,259,000 (2.6%)	78,574,000 (1.4%)
Ostali kršćani	109,061,000 (11.6%)	300,034,000 (3.5%)
muslimani	4,389,000 (1.2%)	1,155,109,000 (18.2%)
hinduisti	1,308,000 (0.5%)	799,028,000 (13.5%)
budisti	2,637,000 (0.2%)	356,270,000 (6.0%)
kineska narodna religija	844,000 (0.0%)	381,632,000 (2.5%)
Nove religije	813,000 (0.5%)	101,406,000 (2.2%)
Plemenske religije	41,000 (0.0%)	99,736,000 (1.8%)
Siki	514,000 (0.1%)	22,837,000 (0.3%)
Židovi	6,015,000 (2.4%)	14,313,000 (0.3%)
šamanizam	1,000 (0.0%)	10,854,000 (0.2%)
Konfucionisti	26,000 (0.0%)	6,253,000 (0.1%)
spiritisti	149,000	12,184,000
bez religije	28,201,000 (8.8%)	762,640,000 (16.4%)
ateisti	1,628,000 (0.5%)	762,640,000 (4.3%)