Branimir Bučanović

Kršćanska vjera se dijeli na sljedeće konfesije tj. vjeroispovijesti. To su Rimokatolici, Ortodoksni ili Pravoslavni , te Reformirani kršćani : Evangelici, Reformirani, Prezbiterijanci i Anglikanci odnosno Episkopalci.

Rimokatolici, Reformirani i Anglikanci čine zapadno kršćanstvo. U ovom radu prikazujem najznačajnije razlike između tih konfesija, kako bi uočili vrijednosti koje svaka od tih konfesija ima u svojoj želji da potiču sljedbeništvo Gospodina Isusa Krista. Razlike su vezane uz odnos prema Bibliji, (Euharistiji tj. Večeri Gospodnjoj), sakramentima, svećenstvu, strukturi i upravljanju.

Reformacija je započela 1517. godine kada je Martin Luther iznio 95. teza u kojima je ukazao na probleme tadašnje Crkve, prije svega na zloupotrebu indulogencije, tj. prodavanje oprosta za novac. Spalivši papinu bulu proglasio je papu Leona X. krivovjernikom, negirajući njegov primat, a Biblija postaje vrhovni i jedini autoritet.

Tri Lutherova spisa su značajna za razvoj njegove teologije. “ Poziv njemačkoj aristokraciji ” u kojem ukazuje na važnost promjena unutar Crkve. “ O babilonskom ropstvu Crkve ” u kojemu priznaje samo dva sakramenta, Krštenje i Euharistiju. “ O kršćanskoj slobodi ” u kojemu je govori o spasenju kroz Božju milost po vjeri koja nas opravdava, a ne spasenju po dobrim djelima. Dobra djela proizlaze iz vjere koja je dar Božje milosti. Naučavao je da se čovjek ne može spasiti svojim djelima, već je spasenje dar Božje milosti, a kršćanska sloboda sastoji se u služenju drugima. Augsburška konfesija je dokument koji definira teologiju Evangeličke - luteranske crkve.

U Švicarskoj najznačajniji začetnik reformacije je bio Huldrich Zwingli. Reformacija je ostavila implikacije na duhovni i društveni život ljudi. Zwigli je djelovao u Zűrichu. Bio je rimokatolički svećenik, a prilikom studiranja Biblije došao je do spoznaje da su mnoge doktrine Crkve i njezina tradicija u suprotnosti sa Svetim Pismom. Prihvatio je ideju o opravdanju isključivo po vjeri, a spasenju kao daru Božje milosti. Proklamirao je Bibliju kao vrhovni i jedini autoritet. Svoju doktrinu je izložio u 67 teza koje su odobrile gradske vlasti Zűricha. Time su se te teze počele primjenjivati u lokalnim crkvama. Zwingli je smatrao da su kruh i vino samo simboli Kristovog tijela i krvi. To je bila najznačajnija razlika između Zwinglijeve i Lutherove teologije. Jean Calvin je ublažio Zwinglijeve ideje te naglasio sakramentalnost Večere Gospodnje tj. Kristove duhovne nazočnosti u tom činu. Svećenik koji predvodi bogoštovlje smatra se pastorom, propovjednikom i duhovnim službenikom, on služi Krista u zajednici , u Riječi i sakramentima.

Jean Calvin je djelovao u Genevi, i spada u tzv. drugu generaciju reformatora. Svoj teološki nauk je razvio pod Lutherovim utjecajem, u manjoj mjeri Zwinglijevim, čija radikalna učenja nije prihvatio. Svoje glavno djelo je počeo pisati 1536.g. “ Institucija kršćanske vjere“ , što je dopunjavao do konca života. Njegova teologija naglašava Božji suverenitet. Vjeruje da je Bog predodredio prije stvaranja svijeta tko će biti spašen, a tko ne, jer spasenje je Božja suverena odluka i nepromjenljiva volja, koja se očituje u životu pojedinca. Ta doktrina se naziva „predestinacija ili predodređenje “ .

Calvin je bio sistematičar i tako pristupao Bibliji. Pod njegovim vodstvom Geneva je postala dobro organizirani grad kojim se u privatnoj te javnoj i legalnoj sferi upravljalo na temelju smjernica iz Svetoga Pisma. Crkva mu je bile iznad svega., koju država nikako ne smije ograničavati. Vanjskoj organizaciji Crkve je pridavao veći značaj nego Luther. Ona je za njega predstavljala Božju slavu na zemlju, i zajednicu izabranih za spasenje, vjerovao je da svi članovi trebaju biti uključeni upravljanje Crkvom. On je odbacio hijerarhijske odnose, naglasio jednakost, a različitost se je očitovala jedino u službama koje su imali pojedini članovi. Prema njemu postojale su temeljne četiri službe u reformiranoj crkvi; pastori, prezbiteri, učitelji i đakoni. Dužnost pastora je vođenje bogoštovlja s naglaskom na propovijedi u skladu s Svetim Pismom. Oni predstavljaju crkvenu zajednicu prema van, a prezbiteri vode brigu o članovima. Pastori i prezbiteri zajedno čine konzistorij čija je dužnost praćenje života kršćana u crkvenoj zajednici i raspravljanje o različitim problemima. Takva ideja je prethodila razvoju demokratskih institucija, te osnivanju reformiranih / prezbiterijanskih crkava u ostalim švicarskim kantonima, Francuskoj, Nizozemskoj, Mađarskoj, Škotskoj, Sjevernoj Irskoj u ostalim područjima Europe, u Americi, te u zemljama Commonwealth-a. Calvinovi teološki stavovi utjecali su na razvijanje vjeroispovijesti anglikanske crkve (Westministerska konfesija), premda ona nema prezbiterijalnu nego episkopalnu strukturu, s poglavarom na vrhu hijerarhije.

Njegovim naporima razvijena je tzv. kalvinistička teologija iako on nikada nije imao namjeru razvijati «svoju teologiju i praksu» unutar kršćanstva. Protivno svojoj volji postao je uzor mnogima, a njegov teološki sustav imao veliki utjecaj na Europsku misao te se u kasnijim stoljećima proširio diljem cijelog svijeta poglavito u anglo-američkim i saksonskim zemljama. Kalvinizam je ima utjecaj na području teologije, ekonomije, društvenog i pravnog sustava. Termini kalvinizam se rabi u nekoliko različitih slučajeva, ono označava učenje Jean Calvina koji je razvio teološki sustav doktrine i prakse koji je pronašao načina da se razvije posebno u zemljama gdje je reformacija pustila duboke korijene; pr. Švicarska, Njemačka, Nizozemska, Velika Britanija, Skandinavija, Srednja i Centralna Europa, USA, Kanda i Novi Zeland i Australija. Taj sustav korespondira sa socijalnim, političkim, etičkim, ekonomskim napose teološkim aspektima života te nudi odgovore i smjernice u tim područjima. U teologiji posebni naglasak stavlja se na dvije doktrinarne specifičnosti, a to je sakramentalnost Večere Gospodnje u smislu otajstvene duhovne nazočnosti Krista u slavljenju, bez pretvorbe elemenata, te biblijski nauk o predestinaciji.

Za Rimokatoličku Crkvu vrlo je značajan Koncil u Trentu koji je počeo 13. prosinca 1545., a završio 4. prosinca 1563. Temeljna nakana mu je bila suzbijanje protestantizma i zloupotreba u Rimskoj Crkvi. Od zaključaka treba naglasiti da je tradicija izjednačena sa Biblijom te uvjerenje da je Crkvi dano da ju interpretira. Isus Krist je ustanovio sedam sakramenatai svi su osim redovništva i ženidbe važni za spasenje, tada je potvrđena doktrina o transupstantaciji u Euharistiji. II. Vatikanski koncil je održan 1960-tima. Važan je jer se Vatikan otvara za ekumensku suradnju i toleranciju prema drugim zapadnim i istočnim crkvama, a organizirani pokret ekumenizma , koju su započeli reformirani kršćani početkom 1910. u Škotskoj, prigrlili kao svoju. Drugi kršćani se više ne doživljavaju kao heretici koje treba iskorijeniti, već kao «odvojena braća», a počinje se priznavati sloboda savjesti i izbora pojedinaca.

Velika šizma između zapadne i istočne Crkve se dogodila 1054.g. Pojednostavljeno rečeno , razlozi raskola su bili ponajviše političke prirode, jer su rimski i konstantinopolski biskup željeli dominirati na određenim područjima.

Biskup iz Konstantinopolja nije htio biti podređen rimskom koji je smatrao da treba imati primat. Patrijarh Certulijus je smatrao da je Konstantinopol jednak s Rimom, za to je tražio podršku. Slao je dokumente s optužbama protiv Vatikana. Prva optužba je bila protiv prakticiranja judaističkog običaja korištenja beskvasnog kruha u euharistiji, smatrao je kako kršćani ne bi trebali slijediti taj običaj. Druga optužba je bila vezana uz post koji je zapadna crkva prakticirala subotom. Treća se odnosi na jedenje mesa nečistih životinja, a četvrta se odnosi na zabranu pjevanja korala “Aleluja” u periodu korizme.

Ortodoksne ili pravoslavne Crkve imaju pjevnu liturgiju, tijekom Euharistije puk prima vino pomoću žlice, a svećenicima je dopuštena jednom ženidba. Naglašena je podložnost autoritetu države jer svaki autoritet države dolazi od Boga ; to se naziva cezaropapizam. Crkve su ustrojene po principu i autokefalnosti , što znači da je svaka Crkva. samostalna i, neovisna. Ta samouprava nije uvjetovana političkim granicama. Takva praksa je imalo posljedice kada je carigradski patrijarh odlučio podložiti se turskom Sultanu, a slično je bilo u doba komunizma. Prihvaćaju samo prvih sedam koncila koji su bili održani prije Velike šizme.

U periodu održavanja II. Vatikanskog Koncila sastali su se konstantinopolski Patrijarh i Papa Pavao VI. Namjera im je bila premostiti razlike i u duhu ekumenizma izgrađivati bratstvo. Ipak do danas nije došlo do složnosti između tih crkava zbog pitanja primata poglavara. Razlike između ova dva poglavara su političke, historijske i kulturološke prirode, te su prepreke jedinstvu među tim crkvama.

U kratko temeljne razlike izgledaju ovako:

• Rimokatolici prihvaćaju Papu kao vrhovni autoritet hijerarhije i učiteljstva, te tradiciju koja proizlazi iz tog autoriteta. Biblija je posredovana po Crkvi iz čega slijedi da ju učiteljstvo jedino smije tumačiti u skladu sa tradicijom. Reformirani pak prihvaćaju Bibliju kao vrhovni autoritet iznad učiteljstva, tradicije i predaje.
• Rimokatolici i ortodoksni ili pravoslavni vjeruju da tijekom Euharistije hostija , odnosno kruh postaje stvarno Tijelo, a vino stvarna Krv Kristova , odnosno događa se pretvorba ili transupstancijacija . Evangelici vjeruju u Kristovo otajstveno prisustvo u Euharistiji tj. konsupstancijaciju, dok reformirani, prezbiterijanci i anglikanci vjeruju da je Krist duhovno prisutan u činu Večere Gospodnje.
• Rimokatolici imaju sedam sakramenata, dok reformirani vjeruju da je Gospodin Isus Krist ustanovio samo dva sakramenta, te da o tome svjedoči Evanđelje. To su krštenje i Večera Gospodnja.
• Rimokatolici razlikuju svećenstvo kao hijerarhiju (kler) i laike. Reformirani kršćani vjeruju u svećenstvo svetih tj. vjernika, iznad kojih je jedino Veliki Svećenik – Gospodin Isus Krist. On je poglavar Crkve, zajednice vjernika tj. kršćana, koja je njegovo Tijelo.